Skuplji krediti ne mogu se zamijeniti novim i jeftinijima!

Banke su krenule s kampanjama za smanjenje kamata na stambene kredite, čime se cijena zaduženja približava vrijednostima iz 2006. i 2007., kada su kamate bile 4,5 i 5 posto. Građani koji su se kasnije zaduživali nisu bili te sreće jer su se zadužili po nepovoljnijim uvjetima pa se nameće logično pitanje mogu li se stari skuplji krediti zamijeniti jeftinijima. Mjesečna rata kredita od 100 tisuća eura uz 7 posto kamata skuplja je 140 eura od kredita sa 4,5 posto kamata. Na 20 godina razlika je čak 34 tisuće eura, gotovo četiri prosječne godišnje plaće, pa bi se građanima ta transakcija i te kako isplatila.

Nažalost, banke zasad nisu spremne na takve poteze i ne nude zamjenu starih stambenih kredita novima, osim kod nekih oblika štednje u stambenim štedionicama. Ako je razlika u kamatama 2 do 2,5 postotna boda, zamjena kredita po povoljnijim uvjetima isplatila bi se i uz plaćanje naknade za prijevremenu otplatu koja se kreće od 1 do 3 posto preostale glavnice. Primjerice, jedan posto naknade za 90 tisuća eura neotplaćene glavnice iznosi oko 6500 kuna. Tomu treba dodati i sve druge popratne troškove kod novih kredita, koji sada dosežu gotovo 20 tisuća kuna. Hrvatska narodna banka kaže da cijene za pojedine vrste bankovnih proizvoda i poslova određuje svaka banka za sebe. "Primjenjuje se ono što je utvrđeno općim uvjetima poslovanja određene banke i njezinim ugovorom s klijentom", odgovaraju u HNB-u. Ipak, Vlada je početkom 2010. djelomično intervenirala u korist dužnika te je iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita ograničila na 1 posto, ali ta se odredba odnosi samo na kredite uzete poslije 1. siječnja 2010. Ako se kredit prebija unutar prve godine, naknada je 0,5 posto. Usklađivanje je to s europskim direktivama koje su također ograničile naknadu za raniju otplatu kredita na 1 posto. Problem je što se zakon ne odnosi na starije dužnike, pa oni nemaju izbora. – Mi koji malo dulje pamtimo znamo da je nekad sve bilo besplatno, molili su nas da otvaramo račune u bankama, a sad dolazimo u situaciju da će nam uzeti 20 kuna čim u banci kažemo 'dobar dan', ističe Tomislav Lončar, tajnik udruge za zaštitu potrošača, te dodaje da mu najviše pritužbi stiže na 50 kuna troška opomene već nakon nekoliko dana kašnjenja. – Imali smo dužnika koji je kredit koji je dospijevao 5.u mjesecu redovito plaćao 15. jer mu je tada dolazila plaća, a banka mu je svaki mjesec slala opomenu od 50 kuna iako su znali da će platiti. To govori da njima nije stalo do klijenta, kaže Lončar. – Mislim da je jako loše što ne postoje nikakve lobističke skupine građana koje bi se u sklopu raznih udruga mogle boriti za prava potrošača isključivo u odnosu na banke. Dapače, banke na suptilan način pokušavaju preuzeti inicijativu. HUB tako, recimo, održava radionice za upravljanje osobnim financijama koje se nikada ne bave ovakvim temama. Tim radionicama banke zapravo pokušavaju spriječiti ulazak bilo kojeg igrača na tom području koji bi se borio za interese potrošača i, među ostalim, radio na snižavanju naknada za građane, ističe poslovni savjetnika Stribor Erega. Banke naplaćuju desetak različitih naknada: za vođenje računa, obradu pojedinih kredita, prijevremenu otplatu, opomene, naknade za podizanje novca na bankomatu druge banke... Ovisno o paketima, redoviti mjesečni trošak naknade doseže i do 100 kuna.

– Ne možemo očekivati od banaka da same rade na tome da štite potrošače od previsokih kamata i naknada na kredite, kada im je cilj upravo suprotan. Legitimno je težiti povećanju profita. Na državi je da taj profit svede na razumnu mjeru, kaže Erega.