U 80. godini i dalje proizvodi kulen: "Htio sam prodati sve, ali nisam mogao"

Proizvođač suhomesnatih proizvoda i vlasnik OPG-a u srcu Baranje, ovih je dana napunio 80 godina. No energija s kojom govori o kulenu, svinjogojstvu i izazovima današnjeg vremena pokazuje da mu entuzijazma ne nedostaje. Dapače, ima i planove

U dvorištu Petra Dobrovca u Kneževim Vinogradima, među pušnicama, zrionicama i dugim redovima suhomesnatih delicija, vrijeme kao da teče sporije. Miris dima i paprike širi se prostorom, a svaki komad kulena ili slanine nosi priču koja traje više od pola stoljeća.

Dobrovac, proizvođač suhomesnatih proizvoda i vlasnik OPG-a u srcu Baranje, upravo je ovih dana napunio 80 godina. No energija s kojom govori o kulenu, svinjogojstvu i izazovima današnjeg vremena pokazuje da mu entuzijazma ne nedostaje.

"Ja sam Petar Dobrovac iz Kneževih Vinograda i bavim se proizvodnjom suhomesnatih proizvoda već dugi niz godina", kaže dok nas vodi kroz svoje dvorište, u kojem se nalazi više od 4.000 četvornih metara natkrivenog prostora. Svaki kutak tog imanja, priznaje, zna napamet. "Znam točno koja je cigla gdje ugrađena, koja je dobro, a koja loše postavljena. Prošao mi je život u cigli, malteru i zidarima".

Od trgovine do gostionice
Priča o njegovu poslu počinje početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Iako mu je osnovna struka bila trgovina, život ga je odveo u ugostiteljstvo.

"Radio sam prvo u trgovini, ali sam volio gostionicu. Volio sam taj posao, ljude, atmosferu, pa sam 1972. otvorio svoju gostionicu", prisjeća se. Upravo tada počinje i njegova priča s proizvodnjom suhomesnatih proizvoda. No u početku nisu bili namijenjeni prodaji.

"Sve sam radio za svoj restoran. Kulen, kobasice, slaninu, ali samo za potrebe lokala", objašnjava.

S vremenom je potražnja rasla, a kvaliteta proizvoda prepoznata i izvan restorana. Zato je 1977. registrirao obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. "Kad sam otvorio OPG, onda sam komercijalizirao proizvodnju. Počeo sam raditi i za prodaju", kaže.

Kulen - kralj baranjskog stola
Danas Dobrovac proizvodi gotovo sve što se može dobiti od svinje: kulen, kulenovu seku, kobasice, slaninu, pečenicu, šunku, čvarke. "Sve što se može napraviti od svinjskog mesa – to se kod mene radi", kaže uz osmijeh. Ipak, jedan proizvod ima posebno mjesto.

"Kulen. To je broj jedan. Najdraži proizvod", govori bez razmišljanja. Razlog je jednostavan: u njega ide najkvalitetnije meso. "Prva kategorija mesa, but i dio pečenice. Druga kategorija ide u seku, a treća u kobasice".

Njegova godišnja proizvodnja danas iznosi nešto više od deset tona svih proizvoda zajedno. "Od tih deset tona, 30 do 35 posto je kulen".

Njegova je delikatesa osvojila i zlatnu medalju na ocjenjivanju kvalitete, što potvrđuje ono što kupci već znaju. "Tko se razumije u kulen, zna da je to vrhunski proizvod", kaže.

U Baranji se često govori da je tajna recepta u paprici. Dobrovac se s tim potpuno slaže. "Paprika je jako važna. Vjerujte mi, nitko nema bolju od baranjske", naglašava. Posebno ističe onu iz Kopačeva i Luga, sela poznatih po vrhunskoj proizvodnji ovog začina. "Bez dobre baranjske paprike nema ni dobrog kulena". Osim nje, važni su i meso, način obrade i vrijeme zrenja. Upravo zbog toga Dobrovac posljednjih godina ulaže u modernizaciju proizvodnje.

Nova ulaganja u osamdesetoj godini
Iako je ušao u osamdesetu, Dobrovac ne razmišlja o mirovini. Naprotiv, posljednjih je godina značajno investirao u proizvodnju. "Prije dvije godine morao sam napraviti hladni pogon i još jednu zrionicu", objašnjava. Razlog su klimatske promjene.

"Pred Božić je bilo plus 20 stupnjeva. Ja se ne mogu igrati da bacim par tona proizvoda". Zato je izgradio novu infrastrukturu koja omogućuje proizvodnju tijekom cijele godine, neovisno o vremenskim uvjetima.

Danas ima dvije velike zrionice s ukupnim kapacitetom većim od 30 tona. "Stara pušnica pretvorena je u još jednu zrionicu, a napravio sam i novu pušnicu". Koliko je novca uložio, ne želi otkriti. "Puno. Ali o brojkama nećemo", kaže uz smijeh.

Dobrovac danas svinje kupuje od lokalnih proizvođača, ali nekada je imao vlastitu farmu. "Imao sam prasilište s dvadeset boksova i krmače. Farma je bila puna", prisjeća se. U jednom trenutku imao je i više od 250 odojaka koje nije imao kome prodati.

"Bilo je to oko 2008. godine. Industrija ih nije htjela. Morao sam ih praktički pokloniti". Taj događaj bio je prekretnica. "Uzeo sam brusilicu, porezao boksove, a sve krmače preradio u kulen".

U stočarstvu, kaže, uvijek postoje veliki rizici. "Jednom prođeš dobro, drugi put isto, ali treći put dobiješ po ušima i izgubiš sve što si zaradio".