Zadrugarstvo i proizvodnja za velike prerađivače

Kada je prije sedam godina shvatio da veleprodaja pića više ne donosi ono što je nekada donosila, Zdenko Miloš sasvim slučajno odlučio se za proizvodnju povrća. Počeo je s jednim malim plastenikom od 40 četvornih metara u kojem mu se, kako kaže, supruga opuštala od svoga posla, a danas je došao do nekoliko plastenika ukupne površine 3000 četvornih metara, s tim da povrće uzgaja i na otvorenom. Ove godine samo na otvorenom planira proizvodnju povrća na 10 hektara.

Naime, kao kooperant već dvije godine surađuje s Novom Đakovčankom, tvornicom za preradu povrća i voća, i zadovoljan je tom suradnjom. Za njih proizvodi kupus, ciklu, krastavce, feferone, patlidžan, nekoliko vrsta paprika, a za sebe rajčicu, papriku, krastavce, kupus, mladi luk, peršin i mrkvu. Samo prošle godine Miloš je proizveo oko 150 tona povrća, od toga stotinjak tona za Novu Đakovčanku, a ostalo je prodao na štandu ispred kuće, na tržnici i kod malih trgovaca koji ga poznaju još dok im je prodavao piće. Količinom proizvedenog povrća ubraja se među nekolicinu velikih povrtlara i vrtlara u Đakovštini, što ga je, među ostalim, dovelo i na čelo Udruge povrtlara i vrtlara »Plodovi Đakovštine«.

Osim uzgojem povrća, Miloš se bavi i proizvodnjom presadnica, no zbog nesigurnosti plasmana pribojava se proizvodnje većih količina. U sezoni proizvede i proda oko 5000 do 6000 presadnica paprike, isto toliko rajčice te do 2000 krastavaca.

Nakon vlastita iskustva, Milošu je čudno što povrtlarstvo nije raširenije u Slavoniji. »Kad ljudi prepoznaju da je to domaće i da je kvalitetno, onda nije problem prodati povrće«, kaže Miloš, ističući da stoji iza svojih proizvoda koje prodaje kao čisto ekološko. O tome svjedoči i certifikat koji ima, pa spada u krug malobrojnih certificiranih proizvođača koji su pod stalnim nadzorom posebne komisije. Takvih je na području Đakovštine tek sedmero.

Prisjećajući se početaka kaže da nije imao pojma o proizvodnji povrća. Presudno je bilo to što je supruga voljela raditi u malom plasteniku kojim su počeli, pa su napravili veći i tako je proširio proizvodnju.

»Od proizvodnje povrća može se normalno živjeti, no da bi se taj posao uistinu isplatio proizvođač treba izbjeći nakupce, prekupce i švercere jer je proizvodnja jako skupa i vrlo malo ostaje ako su oni u tom lancu«, kaže Miloš.

Sve poslove obavlja obitelj, odnosno on, supruga, dvoje djece i njegova majka, a kada je najviše posla priskoče i susjede. Ima i jednu radnicu te povremeno desetak nadničara.
Analizirajući položaj povrtlara, Miloš procjenjuje da im država i nije baš sklona. Poticaji koje država daje povrtlarima su svega 1250 kuna po hektaru, dok su za žitarice dvostruko veći iznosi. Problem je i zemlja, kaže, a potkrjepljuje to podatkom da već tri godine ide na gradski natječaj, ali još nema nikakvih rezultata.

Smeta mu također što povrtlare prozivaju za visoke cijene povrća. Pojašnjavajući kako cijenu proizvodnje povrća poskupljuje nabavka sjemena iz uvoza, odnosno Nizozemske, Francuske i SAD-a, Miloš tvrdi da trgovci s uvoznim povrćem nabijaju visoke cijene sve dok se ne pojavi naše, a onda cijene drastično padaju.

Miloš vidi rješenje u osnivanju zadruge povrtlara i vrtlara. To bi im, kaže, omogućilo okrupnjavanje i pregovore s velikim trgovačkim centrima. No, priznaje, naši ljudi zaziru od zadružnog organiziranja.

Želeći popularizirati povrtlarstvo, Miloš najavljuje da će članom njegove udruge ubuduće moći postati svatko tko se bavi tim poslom, bez obzira na to živi li samo od toga ili mu je to sporedno zanimanje. Time se želi spriječiti švercere koji kupuju jeftino i onda prodaju povrće na tržnici kao svoje.

Gledajući u budućnost, Miloš tvrdi da imamo predispozicije za još veću proizvodnju povrća, ali to ne koristimo na pravi način. Ističe da su naši ljudi suviše vezani za tržnicu, no to vrijeme polako prolazi pa bi se trebali prebaciti na industrijsku proizvodnju za velike prerađivače.