Zdravko Jagušt: Više mi se isplati kupiti gotovu smjesu iz Austrije nego sijati svoj kukuruz

OPG Jagušt registriran je 2003. godine kada je Zdravko Jagušt iz Žeinaca odlučio svoje peradarstvo podignuti na stepenicu više. Već 23 godine opstaje na hrvatskom tržištu koje se uvelike izmijenilo.

"Počeo sam s uzgojem i prodajom bijelih tovnih pilića koji su ovdje bili jako traženi. Kad sam vidio da se posao razvija, te da ne stižem fizički biti u Končaru, gdje sam tada radio i na sajmovima, dao sam otkaz i krenuo."

Od susjeda su kupili staru štalu, 2000. godine dignuli kredit i polako počeli rasti. Sada su na OPG-u zaposleni Zdravko, njegov sin i njihov Nepalac Lama: "I mlađi sin pomaže, a bez supruge ne bih mogao uspješno prodavati na sajmovima. Svi smo ekipa, a Lama već 2 godine takoreći, drži komplet farmu i jako je ljubazan s kupcima."

Nisam požalio, ali…
Na pitanje je li požalio što se odlučio na poljoprivredu, Zdravko kaže: "Nisam požalio, bilo je teških trenutaka, ali sloboda odlučivanja je sve. Volim prirodu i nisam više u Končaru mogao izdržati da gledam vani sunce. Čovjek sam sa sela.“

Zdravkovi roditelji bavili su se poljoprivredom po malo, onako kako je to bilo uobičajeno u nekim nestalim vremenima. Imali su 2 rala kuruze, trsje, 2-3 svinje, 20-ak kokica kojima bi se posvetili nakon posla. Vremena su se promijenila i sada Zdravkova obitelj obrađuje skoro 75 ha privatnog zemljišta u zakupu. No, žalosti ga što ove godine neće stići zasijati sve jer, imali su na farmi požar, pa je kiša padala dva tjedna, počeli su sajmovi i ono vrijeme najpogodnije za raniju sjetvu brzo je iscurilo.

"Prošle smo godine počeli sijati soju, kukuruz, suncokret, ali je bilo katastrofa. Suša nam je prouzrokovala veće štete. Treba rano sijati jer već najavljuju toplotne udare. A, ove godine smo sezonu započeli s požarom na farmi u kojem su nam igrom slučaja izgorjeli ventilatori, inkubatori, automatska gnijezda, kompjuteri, puž i još dosta toga. Ali, ne daj Bog gorega."

Prodaja je 90 posto po sajmovima, no nemaju svi sluha
Jagušti prodaju perad najviše na malo po sajmovima. Ima nešto i prodaje po dućanima, ali nije im to primamljiva računica. Nekih 6% prodaje peradi je na kućnom pragu jer se u Zagorju najviše oglašavaju, no nije Zdravko zadovoljan načinom na koji mu prodaju koči pomanjkanje sluha lokalne vlasti za poljoprivredu.

"Mi u Luci nemamo više stočni sajam, a na placu u Krapini nas nema već 5 godina jer njihov plac nema veterinarsku dozvolu za stoku. I nikog u lokalnoj vlasti ne brine što su i one preostale kumice koje su željele nabaviti moju perad ostale bez mogućnosti nabavke. A, u Istri osim na sajmovima s dozvolom, možemo prodavati gdjegod i još smo turistička atrakcija pa se turisti slikaju s nama. Objasnite mi zašto?"

Kaže Zdravko da je on u Zagorju praktički jedini proizvođač nesilica, a kada stigne na benkovački sajam, od 20 ponuđača, možda ih je 5 proizvođača. Ostalo su prekupci s peradi iz Slovenije i Mađarske koji ne plaćaju poreze. On jednodnevne piliće nabavlja u Mađarskoj i Češkoj.

Kako im je oprema za valionicu izgorjela, ali dobar čovjek Drago Horvat i njegov zet Božo Jambrović poklonili su mu valionik i predvalionik pa će valjda i to krenuti u sljedećoj sezoni. "U Budinščini imam kooperanta koji mi godišnje othrani 2 turnusa od po 11 do 13.000 peradi pa nam je godišnja proizvodnja od 40 do 50.000 komada. No, potražnja se potpuno promijenila i sada kupci traže gotov proizvod, nesilice pred pronesak."

U ponudi imaju lagane nesilice, kombinirane pasmine i teške, a hit su češke nesilice dominant jer te koke daju raznobojna jaja, a i one same su atraktivne izgledom s kukmicom ili u gaćama. Proizvodnju gusaka i pataka polako smanjuje jer više nema potražnje kao nekad, dok od purana uzgaja pazinske i brončane. "Znaju mi se vratiti kupci nakon što probaju patke iz trgovačkog centra jer im je miris čudan. I ja znam da ne mogu konkurirati niti jednom trgovcu, ali domaće je domaće."