Zrinka Filipović Dermit napustila Dioklecijanovu baštinu i okrenula se poljoprivredi

Obilne količine padalina koje su obilježile protekla dva mjeseca, ostavile su traga i u ličkim selima. Posebno kritično bilo je oko Lovinca gdje je voda preplavila oranice uništavajući jarine poput zobi, a i ozimu raž te grahorice. Pod vodom se našao i tek zasađeni krumpir što će dodatno otežati njegov normalan rast i razvoj. Neki poljoprivrednici već zbrajaju štetu jer će pojedine kulture imat smanjen prinos, a neke su već u potpunosti otpisali.

Međutim, uz sve nedaće sve je više Dalmatinaca poglavito Zadrana i Splićana pronašlo svoj kutak u Lici. Okrenuli se proizvodnji i našli svoj mir. Bar oni tako kažu. Nema razloga da im ne vjerujemo jer sve njihove priče počinju s onom konstatacijom da upravo u Lici vide strašan potencijal u razvoju poljoprivrede ili turizma jer je srećom ta sredina po mnogočemu još djevičanska. Kako po pitanju okoliša, prirode, tako i čiste arije koju malo gdje možete udisati kao u Lici.

Osobito je to izraženo na područje već spomenutog Lovinca i okolnih sela gdje je poljoprivreda odnosno ratarstvo, voćarstvo i stočarstvo svoju renesansu doživjeli početkom korona krize kada je EU-a odobrila hitne mjere za pomoć poljoprivrednicima i ribarima kako bi mogli osigurati normalnu opskrbu hranom. Sve je to utjecalo i na jedan možda i neprimjetan pozitivan aspekt kojeg je korona ostavila za sobom. Istina radi se o pojedincima, ali njihova filozofija kaže, zapeti kada je najteže.

"Zdrav kao dren"
Istom logikom se povela Splićanka Zrinka Filipović Dermit koja se upravo za vrijeme korone i lockdowna s obitelji za stalno preselila u Liku, točnije Lovinac gdje je preuzela očevo imanje i na 42 hektara stvorila jedinstvenu tvornicu hrane pod vedrim nebom.

Koju godinu ranije ova tridesetčetverogodišnja agronomkinja aplicirala je na mjeru EU-e predviđenu za mlade poljoprivrednike i proširila svoju djelatnost na voćarstvo. Na nešto više od tri hektara zasadili su sadnice drijenka. Sadni materijal odnosno pet različitih vrsta ovog vrlo traženog voća, uvezli su iz Poljske i Lovinac stavili na voćarsku kartu kao prvo mjesto u Hrvatskoj u kojem se uzgaja ova kultura za koju kažu da sadrži više C vitamina, čak i od limuna. Valjda se i zbog toga veli, zdrav kao dren!

Ova se obitelj vratila na ličke oranice
Unatoč problemima koji podjednako muče sve poljoprivrednike, dalmatinski dišpet u njoj budi nove ideje i planove. Za početak ove se godine angažirala kao ključna osoba za komunikaciju s proizvođačima u "Ruralini", prvu digitalnu platformu koja objedinjava ruralni prostor putem kojeg proizvođači plasiraju svoje proizvode iz Like linijskim transportom hrane prema urbanim središtima. Za sada samo prema Zagrebu, a u planu im je širenje i na ostatak Lijepe naše. Bilo to po pitanju samog tržišta ili destinacije od kuda taj proizvod dolazi. Tu je iskustvo i s Eko pazarića u Splitu, pa se iz svega toga da zaključiti da s pravom nosi atribut digitalnog nomada koja s traktora ili kamiona u Lovincu pokriva cijelu Domovinu.

U jednim dijelom svog poslovanja pokriva i svoj rodni grad iz kojeg joj nije teško bilo otići. U tim kaletama i povijesnoj jezgri Dioklecijanovog grada ostalo joj je pola srca, dok druga polovica kuca na ličkim oranicama.

"Sam osjećaj bivanja na ovim zelenim prostranstvima gdje sam dolazila i ranije kada je otac iz ne znam kojih pobuda kupio ovu parcelu u Lovincu, ostavio je u meni dubok trag. Dolazili bi ljeti, i nakon prvog zatvaranja radi korone, odlučili smo sa dvoje male djece, ostaviti Dioklecijanovu baštinu, i prije dvije godine trajno se nastaniti u Lovincu", ispričala je.

Osjećaj života kojeg trenutno tu imaju, kaže, ne može ništa zamijeniti. Dugoročno gledano misli da su napravili jako dobru odluku. "Zbog same djece i radi načina života koji ovdje trenutno živimo. Istine radi bez pomoći cijele obitelji teško bi logistički uspjeli odraditi sve ovo. Tu najviše mislim na djecu jer su nam bake i djedovi nezamjenjivi, koliko god daleko živijeli", domeće Zrinka.

Očito da i ovaj primjer ide ka' onoj tezi da postoji trend osvještavanja ljudi u gradovima da nije granica urbane sredine jedino što život može ponuditi. Oni kažu da im je grad dovoljno blizu za sve što im treba . I Gospić i Zadar i u krajnjoj liniji Split. Dok je u zapadnim europskim državama dvosatna vožnja najnormalnija dnevna relacija, kamoli za što rjeđe izlete ili druženja, kod Dalmatinaca to "putovanje" predstavlja svojevrsnu kočnicu.

Da samo znaju koliko je život jednostavniji, sigurniji, optimističniji, generalno zadovoljniji i sretniji na selu nego u gradu. Da je suprotno zar bi sve više njih "spas" tražili u ruralnim sredinama u kojima se već u prvim danima vašeg dolaska kvaliteta života rapidno mijenja iz one depresivne i učmale u opušteniju i sretniju.

Bar tako kažu naši domaćini.