Josip Lukić: Mljekarski sektor može spasiti samo realna proizvođačka cijena mlijeka

Nas mljekare država drži 'nosom iznad vode' s bonusima da ne potonemo do kraja, ističe Lukić upozoravajući da ne može proći niti na jednom natječaju jer iako je zapravo srednji proizvođač, stavljaju ga u isti koš s najvećim sustavima u Hrvatskoj kojima ne može konkurirati.

Obitelj Lukić iz Drage kod Velike vlasnici su mliječne farme, u sklopu koje posjeduju 65 muznih krava te 60-ak grla podmlatka, razne grupe teladi i junica koje koriste za održavanje reprodukcijskog ciklusa na farmi. Lijepa je to obiteljska priča s dugom tradicijom, no prema riječima Josipa Lukića, mljekarski sektor jedan je od najpogođenijih u hrvatskoj poljoprivredi te se i sam pita koliko dugo će izdržati u tom poslu.

"Imali smo teških trenutaka, pogotovo posljednjih godina, od uvođenja eura i koronakrize. Ponekad imamo teško financijsko stanje kada je riječ o samoodrživosti. Problem je isključivo cijena litre mlijeka. U cijeni nisu pokriveni svi inputi proizvodnje da ona bude samodostatna", upozorava.

Prema podacima Tržišnog cjenovnog informacijskog sustava u poljoprivredi (TISUP) zabilježen je pad otkupne cijene mlijeka u prvom kvartalu ove godine u odnosu na cijene s kraja 2024, za 1,2 posto. Cijena litre realne kvalitete u ožujku ove godine iznosila je 0,49157 eura.

"Otkupna cijena je oko 50 centi s porezom, što proizlazi oko 48 centi. Rekao bih da je osnovna 33 centa, a sve druge je tvornički bonus. Nas mljekare država drži 'nosom iznad vode' s tim bonusima da ne potonemo do kraja", ističe Lukić.

Osobno ima problema kada ide na bilo koji natječaj za potpore jer s ekonomskom veličinom pripada u najveća mljekarska gospodarstva. Riječ je o zbroju uvjetnih grla, od kojih prema riječima našeg sugovornika svako vrijedi oko tisuću eura. Tu se dodaje ratarska proizvodnja takozvane dohodovne kulture, gdje se ekonomska veličina nakupi jako brzo.

"Ja sam zapravo srednji proizvođač, ali mi izračun ekonomske veličine iznosi od 250 tisuća eura pa na više. To me stavlja u neravnopravan položaj s velikim hrvatskim sustavima. Nažalost, na niti jednom natječaju nisam uspio skupiti dovoljno bodova, osim jednog kredita po povlaštenim uvjetima za mehanizaciju. Niti na fondu za mliječno govedarstvo niti na ostalim natječajima", priča nam.

U istom košu s najvećim sustavima
Posljednji primjer je, kaže, “Mjera 23 – Izvanredna privremena potpora poljoprivrednicima koji su posebno pogođeni prirodnim nepogodama”, gdje nisu mogli konkurirati poticaju za sušu.

"Gotovo sva gospodarstva su mogla konkurirati osim nas. Nismo uopće mogli aplicirati na spomenutu mjeru", kaže.

Pojašnjava, oni se također bave ratarstvom i proizvode hranu za goveda, na stotinjak hektara. No, primjerice, ratari s 200 i više hektara ne spadaju u najveću ekonomsku veličinu jer nemaju goveda na koja ide velik dio izračuna ekonomske veličine.

"Idemo u isti koš s najvećim sustavima u Hrvatskoj i jednostavno nam je nemoguće proći na natječajima", otkriva Lukić.

Obitelj se bavi dostavom mlijeka na kućni prag, za što su primorani platiti radnika, a isto tako surađuju s velikim otkupljivačem, s kojim imaju pozitivna iskustva kada je riječ o pomoći nabavke repromaterijala, ali kao najveći problem ističe se već spomenuta realna cijena litre mlijeka.

U proizvodnji mlijeka Hrvatska postiže samodostatnost od 40,8 posto, dok prosjek Europske unije iznosi 117,4 posto. Tako se na policama hrvatskih trgovačkih lanaca nalazi velika količina jeftinog uvoznog mlijeka.

"Ne znam pod kojim uvjetima primjerice Poljska može biti jeftinija od nas, kada pričamo o litri mlijeka. Isto tako, Nizozemska, Njemačka i Austrija imaju veću cijenu mlijeka od nas. U Njemačkoj i Austriji također imaju probleme s depopulacijom i nastavkom te proizvodnje. Nizozemci opet imaju problem s hiperprodukcijom i na njih država i Europska komisija vrše pritisak na smanjenje proizvodnje mlijeka i broja grla po hektaru", opisuje.

Moramo se nadati boljim vremenima
Kada je riječ o ratarskoj površini, prema Lukićevim riječima, od ove godine Agencija za plaćanja uvjetovala je obavezan plodored u sklopu Zajedničke poljoprivredne politike. Iste kulture ne smiju se saditi na istoj površini te moraju imati četiri ili pet kultura za rotaciju.

"Ne mogu reći da se od ovoga ne može živjeti, ali zbog silnih ulaganja ne možete odahnuti", ističe.

Nema lagodnog vremena ni minute. Moraju jako puno ulagati u mehanizaciju, koju koriste tri puta više od ratara. Primjerice, dodaje, njegov najnoviji traktor je 2018. godište, a ima radnih sati kao da ga koriste 20 godina.

"Međutim, gledajući pozitivno, dok mene i suprugu zdravlje služi, želimo održati tradiciju. Ipak je cijela obitelj na jednom mjestu, uvijek smo s djecom. Moramo se nadati boljim vremenima", rekao je za kraj Josip Lukić.