10 kriza koje mijenjaju svijet

Medijska slika svijeta na početku 2013. godine krajnje je asimetrična: većina informacija, manipulacija i zamagljivanja dolazi na svjetsku, medijsku i internetsku scenu preko pretežno američkih, ili u širem rasponu, zapadnih medija, dok u sve globaliziranijem i gospodarski sve multipolarnijem svijetu ostali uglavnom šute ili nemaju utjecajna udjela. Tako, malo tko danas izravno prenosi informacije sirijske ili iranske vlasti, arapskih intelektualaca ili europske oporbe, ili vijesti iz ruskih, kineskih, brazilskih ili indijskih izvora.

S druge strane medalje, i u minijaturnom hrvatskom uzorku, posve je bjelodano kako pretežna većina informacija iz bijeloga svijeta stiže u prijevodima vijesti i prognoza iz vodećih zapadnih izvora, ne samo o stanju u pojedinim dijelovima svijeta, nego i o perspektivama male, proeuropske Hrvatske. Zato je najnoviji val geopolitičkih analiza o nastupajućem dobu nove, velike neizvjesnosti, valjalo prosijati kroz gusto sito i dobro protesti, e da bi se u kombinaciji sa zdravom pameti, ako je još igdje ima, moglo dokučiti o kakvim je sve ključnim geopolitičkim i geoekonomskim rizicima suočen današnji, znanstveno ekspandirajući i socijalno eksplodirajući svijet. O geopolitičkim rizicima s kojima je suočen taj naš planet, u Davosu će, u ležernoj atmosferi Svjetskog gospodarskog foruma, od 23. do 27. siječnja razglabati mnoge važne face iz krupnog biznisa i sve globaliziranije politike, pa im je u to ime, s više strana, već servirano mnogo upečatljivih analiza iz kojih bi morali izvući važne nalaze radi donošenja strateških odluka na nacionalnim i na međunarodnoj razini. Ali, i u tom najnovijem slučaju, sve su te analize iz zapadnih izvora, od kojih je većina dio prvog ešalona, kojim se šira međunarodna javnost priprema za, njezinim interesima, suprotne poteze, kako bi ih prihvatila kao manu s neba.

Zato će ova analiza najznačajnijih geopolitičkih rizika u nastupajućoj eri biti izvedena ne samo iz autorskog, nego i iz hrvatskog interesnog kuta, pa onda i iz europskog, kao i iz socijalno harmoniziranog stajališta, kako bi pomogla korisnicima internetskih informacija da je usporede s istovrsnim analizama iz pretežno američkih, britanskih ili briselskih izvora. Ne radi se, dakle, o tome da o najvišim geopolitičkim rizicima u idućem razdoblju mislimo samo suprotno uputama iz strateških središta američkih osvajačkih akcija širom globusa, nego da ih s pogledima iz različitih interesnih kuteva važemo prema najvišim ekonomskim, političkim i etičkim kriterijima. Ako u tome i ne uspiju baš svi, već će biti dovoljno da u tome mnogi bar pokušaju pronaći koju važnu informaciju više od onih što se danomice serviraju iz najmoćnijih strateških središta Zapada kao novo sveto pismo, pa u tom okviru često žrtve postaju agresori, agresori spasitelji, branitelji teroristi, a teroristi mučenici. Treba li kome u maloj Hrvatskoj tumačiti da kad neka od velikih američkih strateških adresa, od CIA-e i Pentagona do CNN-a ili niza kvaziprivatnih konzultantskih kuća i velikih rejting-agencija, objavi da režim u nekoj zemlji ili vrijednost obveznica neke države nisu ni za što, te da ih treba dotući svim dostupnim sredstvima udruženog međunarodnog pothvata, da tada zdrav razum nalaže minimum: stati na tren, i bar na tren o tome promisliti kakvom-takvom vlastitom pameću. Još su stari Latini spominjali maksimu: neka se čuje i drugo zvono, ali usred informacijske ere kao da je ta maksima prva pregažena, pa je čak ne žele ni oni kojima bi mogla donijeti spas, vijest ili mir. Treba li, nakon katastrofalng hrvatskog puta u Europsku uniju, još ikome razumnom ovdje tumačiti da to nije bio hrvatski put u EU, nego najjeftinije moguće osvajanje najkvalitetnijih hrvatskih potencijala ili eliminacija konkurencije, uz tome posljedični put stare Europe u, sada prezaduženu i depresijsku, Hrvatsku? Treba li svemu dodati i neki još jači, sugestivniji začin?

U tom kontekstu i sve vodeće, najnovije geopolitičke analize o najvišim rizicima za svjetski mir i razvoj u ovoj i nizu idućih godina valja otčitavati iz interesnog kuta pera koje ih potpisuje, a ne kao novo sveto pismo. Jer, za imperijalnu su Ameriku i disharmoničnu Europu, koje su kronično gladne energije i sirovina a željne visokog standarda, po prirodi stvari najviši geopolitički rizici oni koje im nameće nepredvidivi, prednuklearni Iran ili još nepokorena Sirija, kao teren za prijevoz iračke nafte prema Sredozemlju (u slučaju zatvaranja Hormuškog tjesnaca, ako Izrael i SAD napadnu Iran). Njih ne brinu ni rastući jaz između bogatih i siromašnih, niti golemi nukelarni arsenali koji su u njihovim rukama. Zapadne vlade se, kao, jako brinu zbog toga što u većini arapskih, naftonosnih zemalja ili u onima preko kojih bi trebali ići novi naftovodi i plinovodi, nema demokratski izabranih vlada, a istodobno na svome terenu tehnokracijom i plutokracijom formalnu demokraciju svode na uske, međunarodno opasne, totalitarne režime. Ne brinu ih, uostalom, ni američke ratne i medijske agresije širom svijeta, radi strateškog nadzora nad najznačajnijim energetskim i sirovinskim izvorima kao i nad tržišnim potencijalima, kao što ih još manje brinu rastući rizici od razornog djelovanja glavnog paradoksa informacijske ere: da pred bumom znanosti i informacija većina medijski ošamućena svijeta traži spas u neznanju, trivijalnosti, dirigiranoj mržnji ili u šupljoj estradi.

Zapad je, uostalom, zabrinut samo za svoje strateške interese, od onih u Afganistanu, Iraku, Libiji, Egiptu, Siriji, Palestini, Pakistanu i Iranu, do onih u Kini, između dviju Koreja, u Europi i u SAD-u. U tom okviru posebno ga brinu rastući ekonomski rizici za dužničku i fiskalnu krizu u eurozoni, pa za prijeteće osipanje eurozone, kao i za sve vjerojatniji izlazak Velike Britanije iz EU-a, ili za redukciju Unije na njezinu staru imperijalnu jezgru. Poput nevesela začina, tome se pridodaju i rastući rizici od novog separatizma u Europi: u tom su krugu Katalonija, Baskija, Škotska i Belgija, kao i Makedonija, južna Srbija i BiH, ali i velike, još nedodirljive adrese, poput Kine, Indije, Rusije i sve multinacionalnije Amerike. Unatoč uspješnoj globalizaciji tržišta i biznisa – koja je pod vodstvom Amerike, Velike Britanije i Europske unije ostvarena unazad 30-ak godina, s pratećim kreditnim bumom i napuhavanjem tržišta nekretnina, ali i imperijalnim američko-europskim ratovima u Afganistanu, Iraku, Libiji i Siriji – od 2008. kao da se povijesno klatno vraća do kraja u kontrasmjeru. Pa nakon globalizacije slijede novi protekcionizmi, a nakon velikih integracija povratak na geopolitičku kartu što je prethodila Prvom svjetskom ratu. Jedina značajna razlika danas je u naftonosnoj karti, zbog koje je na prostoru Srednjeg istoka i Kaspijskog bazena moguć i ograničeni nuklearni rat. U sjeni te nove runde velike igre, donedavni se trodiobeni svijet preobrazio u četiri svijeta: svijet stabilnog gospodarskog poleta, svijet sporog rasta, svijet nove recesije i u svijet kronične gospodarske depresije. U tom burnom okviru rađa se i novi svjetski, multipolarni poredak u kojem dugoročno još liderska Amerika postupno gubi teren, izvore, tržišta i ekstraprofite koje joj otimaju ili ih samo vraćaju njihovim pravim gospodarima Kina, Indija, Rusija, Iran, Turska, Egipat, Argentina, Brazil, Kanada i Australija.

Najmračniju viziju previranja u 2013. i u nizu kasnijih godina još lani je izrekao jedan od najutjecajnijih američkih ekonomista, Nouriel Roubini, koji je dvije godine prije prijelomne 2008. predvidio veliku svjetsku financijsku i ekonomsku krizu. Prema njegovim zadnjim prognozama, ove će godine najvjerojatnije nastupiti opći potop jer »da će svijet zahvatiti "savršena oluja", pa će se gospodarstva diljem svijeta ili usporiti ili će potpuno zastati, dok geopolitički rizici i dalje rastu, a dužnička se kriza u eurozoni produbljuje«. Tome bi u prilog moglo ići i snažno usporavanje kineskog gospodarstva, nakon 30 godina njegove stabilne ekspanzije: izazvat će ga kriza u eurozoni i Uniji, koje su najznačajniji financijski i trgovinski partneri Kine, ali i teško prevladive kineske strukturne slabosti (od slabo obrazovane radne snage za veliku globalnu utakmicu, preko neefikasnih državnih kompanija prožetih korupcijom, do zagađenog okoliša i oskudice hrane, energije i sirovina).

Općem potopu, u Roubinijevoj verziji, svoj bi doprinos moglo dati i iduće »arapsko ljeto« tijekom kojeg bi mogla eksplodirati egipatska kriza, začinjena ratnim sukobima Izraela i Palestinaca, ali i završnim pripremama za izraelsko-američki udar na Iran, nakon što Siriju pretvore u Irak. Sudbina Hrvatske u tom je okviru u jednoj od najlošijih, još zamislivih varijanti: usisana u NATO, nevažna za EU, osvojena od mreže velikih europskih banaka i kompanija, prezadužena, depresijska i beznadna, a prirodno još lijepa i klimatološki savršena