Biostimulatori, hortikultura i inovacije: prof. dr. sc. Nada Parađiković otkriva kako se gradi održiva biljna proizvodnja

"Odrasla sam u osječkoj Frankopanskoj ulici, u vrijeme kada su se oko grada prostirala polja sve do Tenje. Naš obiteljski vrt, ispunjen povrćem, cvijećem i ljekovitim biljem, bio je svojevrsna preteča današnje permakulture. Tu bi zapravo bili korijeni moje ljubavi prema prirodi, biljkama i znanosti“, započinje priču prof. dr. sc. Nada Parađiković.

Istaknuta hrvatska stručnjakinja u području hortikulture i zaštićenih prostora, čija je karijera obilježena inovacijama, znanstvenim radom i strašću prema biljkama. Redovita je profesorica u trajnom zvanju u mirovini Fakulteta agrobiotehničkih znanosti u Osijeku (FAZOS). Svoj znanstveni rad posvetila je ishrani i zaštiti bilja, fitofarmaciji, povrćarstvu i tehnologijama uzgoja u zaštićenim prostorima.

"Rođena sam 1952. u Osijeku. Kemija me privukla još u osnovnoj školi i ta me ljubav pratila kroz školovanje. Zato sam upisala Srednju kemijsko-tehničku školu 'Ruđer Bošković', gdje sam 1971. završila kemijski smjer. Iako je tada industrija nudila sigurno zaposlenje već tijekom školovanja, uz podršku oca koji je poticao moje intelektualne ambicije, odlučila sam nastaviti obrazovanje“, dodaje.

Dva desetljeća u Magadenovcu
Upisala je tadašnji ratarski smjer jer hortikultura još nije postojala kao zasebno područje studiranja, vodeći se mišlju da će joj temeljno poznavanje biljke omogućiti rad u različitim područjima i okruženjima. Nakon završetka studija nastavila je stručno usavršavanje kroz poslijediplomski studij Zaštite bilja na tadašnjem Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku, gdje je kasnije obranila i doktorsku disertaciju.

Tijekom druge godine studija udala se za supruga čija je obitelj bila iz Slavonskog Šamca. Nakon kratkog rada u ratarstvu na šećernoj repi u Jasinju, oboje su se zaposlili u staklenicima u Magadenovcu, koji su tada bili u izgradnji. Već tada magistrirala je zaštitu bilja jer je smatrala da agronom mora dobro razumjeti i tu granu struke.

Doktorski rad pod naslovom "Botrytis cinerea Pers: Fr. parazit povrća" u staklenicima obranila je 1993. godine iz područja biotehničkih znanosti, znanstveno polje agronomija, čime je postala prva doktorica znanosti u Hrvatskoj poslije Domovinskog rata. Istraživanje je provela na rajčici, krastavcu i salati, a pokazalo se da neki pripravci nisu prikladni za salatu u ljetnim uvjetima zbog više razine ostataka aktivne tvari.

Od 1982. do 2001. radila je u Staklenicima u Magadenovcu i kao rukovoditeljica, glavna tehnologinja i savjetnica u proizvodnji povrća i cvijeća. Tijekom gotovo dva desetljeća rada prošla je brojne edukacije u zemlji i inozemstvu te savladala vrlo zahtjevne 22 tehnologije proizvodnje povrća i tehnologija uzgoja rezanog cvijeća, čime je postala jedna od najiskusnijih hrvatskih stručnjakinja za zaštićene prostore.

"Sigurna sam da sam danas u Hrvatskoj najdugovječnija osoba koja je još uvijek povezana sa zaštićenim prostorima. Ako znaš proizvesti rajčicu, postići kvalitetu i kvantitetu, ali ne znaš riješiti plasman, onda nastaje problem. Mi koji proizvodimo gledamo cijenu koštanja, a ona je rasla, posebno zbog troškova energije. U to vrijeme koristio se kaptažni plin, koji je bio jeftin, i upravo su na temelju te energije staklenici i nastali“, napominje.

U Magadenovcu se proizvodilo 25.000 ruža dnevno, a staklenici su s 5,5 hektara proizvodnje opskrbljivali tržišta bivše države. Uvedena je potpuna kompjuterizacija proizvodnje i hidroponski način uzgoja u periodu od 1995. do 2000. godine.

Unatoč izazovima i razdoblju Domovinskog rata, proizvodnja je opstala. Nakon privatizacije došlo je do promjena, ali novi vlasnik prepoznao je vrijednost postojećeg znanja i tehnologije te omogućio daljnje usavršavanje kroz stručna putovanja i edukacije u Ekvadoru, Kini, Južnoj Africi i Europi.

"Posebno iskustvo bilo je u Ekvadoru, gdje su primijenili tehnologiju polijeganja ruža. Umjesto klasičnog rezanja, izboji su se povijali kako bi se dobilo više novih grana, a tehnologija je primijenjena i u Magadenovcu u posudama s kokosom i perlitom. Kroz devet godina učila sam tehnologije u Nizozemskoj, Kanadi, Njemačkoj, Austriji i Italiji gdje su staklenici dosegnuli vrhunac proizvodnje. Nakon rasta troškova energije i dolaska recesije, proizvodnja se preusmjerila na povrće jer je bilo isplativije, a potrebne tehnologije već su bile razvijene“, pojašnjava.

Znanstveni i akademski rad
Na FAZOS prelazi 2001. godine, gdje nastavlja znanstveni i nastavni rad te sudjeluje u razvoju hortikulture kao zasebnog područja obrazovanja. Bila je među ključnim osobama u uvođenju studija hortikulture, sudjelujući u ustroju preddiplomskog studija "Hortikultura" i diplomskog studija "Povrćarstvo i cvjećarstvo", čime je pridonijela razvoju ove struke u Hrvatskoj.

"U znanstveno-nastavno zvanje redovite profesorice u trajnom zvanju izabrana sam 2014., a u mirovinu sam otišla 2017. Tijekom akademske karijere predavala sam brojne kolegije iz područja povrćarstva, cvjećarstva, ljekovitog bilja i tehnologija proizvodnje u hortikulturi te obrazovala generacije studenata. Bila sam mentorica 4 doktorske disertacije i komentorica 3 doktorske disertacije, a kolegice i kolege danas djeluju u znanosti i obrazovanju“, s ponosom nam priča.