Drugi mirovinski stup isplativiji od banaka

Velikim tekstom i naslovom koji sugerira da drugi mirovinski stup propada i da će država nacionalizirati novac prikupljen u drugom mirovinskom stupu, obuhvaćeni su mjeseci i mjeseci rada novinara koji godinama prate prvi, drugi i treći mirovinski stup, da bi sve bilo stavljeno pod znak pitanja i svedeno pod teoriju relativnosti. Jer, »da biste dobili mirovinu iz drugog stupa od 1000 kuna, trebali bi raditi 88 godina. Unatoč tom podatku, nacionalizacija drugog stupa ne bi bila dobro rješenje...« Zašto? Na žalost, na to pitanje ne daje se odgovor, iako bi bio itekako koristan. Naime, gleda li se samo ta procjena, nacionalizacija bi doista bila jedino pametno rješenje, jer nitko, ni uz najbolju volju, sigurno neće raditi 88 godina.

S druge strane, uzme li se u obzir da će novozaposleni do mirovine u drugom stupu štedjeti oko 40 i više godina te da bi se u međuvremenu mogla povećati stopa izdvajanja za drugi stup (što je dio Vladina gospodarskog programa), pri čemu bi novac iz drugog stupa mogao biti jedini siguran i neotuđiv izvor novca za mirovinu, dok će ono što primamo iz prvog stupa ovisiti o formulama, aktualnim vrijednostima mirovine i drugim parametrima kojima se samo ograničavaju troškovi za mirovine, onda, možda, i nema mjesta teoriji relativnosti u ovoj priči. Pritom nije važno koliko iznosi samo mirovina iz drugog stupa, nego kolika je ukupna mirovina, dakle prvi i drugi stup zajedno. U više navrata već smo pisali, ali vrijedi ponoviti: u drugom mirovinskom stupu štedi 1,562.081 osiguranik. Za približno 1,05 milijuna osiguranika doprinosi se u drugi stup uplaćuju već devet godina, od početka 2002., ostali su se uključili naknadno, nakon zaposlenja. Od 2002. do danas prosječan godišnji prinos obveznih fondova iznosi 5,14 posto. To znači da je vrijednost novca koji su osiguranici uplaćivali u fondove rasla po nominalnoj stopi od pet posto godišnje, ili oko pola posto više od trenutačne kamatne stope za oročenje u banci. Na ime doprinosa dosad je u fondove uplaćeno oko 32,5 milijardi kuna, od čega je oko 1,7 milijardi »otišlo« na naknade koje naplaćuju mirovinska društva koja upravljaju fondovima, a 30,9 milijardi kao neto uplata na račune osiguranika. Zadnjeg dana studenog na računima je bilo oko 35,3 milijarde, dakle oko četiri milijarde više u odnosu na neto uplatu u fondove.

Prve prosječne mirovine iz drugog stupa, njih 650, kreću se oko 106 kuna, što treba »zahvaliti« kratkom razdoblju štednje i izrazito malim uplatama. Među prvim umirovljenicima su uglavnom žene koje su mirovinu ostvarile po prijelaznim, povoljnijim uvjetima iz Zakona o mirovinskom osiguranju za ostvarivanje prava na prijevremenu mirovinu, vjerojatno i ranije nego što su to očekivale. Prosječna uplata iz fonda u mirovinsko osiguravajuće društvo koje im isplaćuje mirovinu kreće se oko 30.000 kuna, što, zapravo, održava činjenicu da je u prosjeku riječ o izrazito malim plaćama. Tijekom sedam, osam ili devet godina štednje na njihovim se računima i nije moglo kumulirati dovoljno za »pristojniju« mirovinu, a pogotovo ne za pokriće razlike između mirovina iz prvog stupa na koje se ostvaruje i dodatak od 27 posto (u prosjeku oko 600 kuna), dok umirovljenici koji su štedjeli u drugom stupu nemaju to pravo. Tu je, naime, jedan od najvećih izvora razlike između mirovina iz prvog stupa i onih kombiniranih, što bi svakako trebalo ispraviti, prije svega zbog toga što se s prosjekom koji je danas na snazi ne može preživjeti.

Prosječna starosna mirovina iz prvog stupa kreće se oko 2380 kuna, prosječna mirovina iznosi oko 2150, a prosječna kombinirana mirovina onih koji su štedjeli u prvom i drugom stupu ukupno kreće se oko 1950 kuna. Nakon puno pisanja i upozoravanja, u Ministarstvu gospodarstva nedavno su priznali da pravila treba mijenjati i da je u tijeku izrada izmjene zakona kojima bi se trebale »ispraviti nepravde«. Prema prvim najavama, izmjene bi svjetlo dana trebale ugledati polovicom iduće godine. Među mjerama koje se razmatraju je proširenje prava na dodatak za sve umirovljenike (i one u drugom stupu), kao i otvaranje mogućnosti da oni koji su sami izabrali drugi stup mogu birati za njih povoljniju mirovinu, što je zasad jedina »nacionalizacija« koja se spominje. Prvi »pravi« umirovljenici iz drugog stupa očekuju se za 5 do 10 godina i tek tada će se moći ozbiljnije mjeriti rezultati.

Činjenica je, s druge strane - a šteta je da mediji i to nisu primijetili - da su se već pojavile i prve kombinirane mirovine veće u odnosu na one koje bi osiguranicima ostvarila mirovina samo iz prvog stupa. Iako je riječ samo o ženama koje su imale plaću najmanje tri puta veću od prosjeka, to ipak govori da sustav nije do kraja promašen i da ćemo puno više napraviti njegovom ozbiljnom doradom nego pukim isticanjem prosječne mirovine.