Europa u 3 godine dala 1,6 bilijuna eura za pomoć bankama

Podvlači se pomalo crta pod veliku bankovnu krizu koja trese Europu od 2008. do danas. Uoči Božića Europska komisija objavila je ovogodišnje izvješće o državnim potporama u Europskoj Uniji (2012 State Aid Scoreboard), pa tako i o državnoj pomoći financijskim institucijama. Podaci sadržani u tom pregledu doista su dramatični: od listopada 2008. do kraja 2011. države članice EU dale su svojim nacionalnim financijskim sustavima, većinom bankama, pomoć od 1,6 bilijuna eura! Taj iznos čini 13 posto bruto domaćeg dohotka cijele Europske Unije, i po tom mjerilu aktualna europska bankovna kriza jedna je od najtežih u povijesti. Bilo je, naravno, i gorih: računa se da je u dvije bankovne krize potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih godina u Hrvatskoj izgubljena trećina godišnjeg BDP-a.

Najveći dio europske državne pomoći bankama, čak 67 posto, dan je u obliku državnih jamstava za novac koje su banke prikupile na “veleprodajnom” financijskom tržištu, da im posluži kao izvor za kreditiranje građana i poduzeća. To što je riječ o jamstvima, a ne o gotovu novcu, ništa bitno ne mijenja jer i jamstva predstavljaju državni dug. Svaki dug uzet s eksplicitnom državnom garancijom automatski je državni dug, teret poreznih obveznika. Od 1,6 bilijuna eura državnih potpora bankama čak 1174 milijarde eura, ili 9,3 posto europskog BDP-a, odobreno je za pribavljanje izvora novca i druge mjere očuvanja “likvidnosti” banaka, njihove sposobnosti da izvršavaju svoje obveze na vrijeme. Tek manji dio, 442 milijarde ili 3,5 posto bruto domaćeg proizvoda EU, potrošeno je na očuvanje solventnosti - obnovu jamstvenog kapitala i preuzimanje imovine koja su izgubila tržišnu vrijednost. Najveći dio državnih potpora, 60 posto ukupne javne pomoći, dale su samo tri zemlje članice Europske Unije: Velika Britanija (19 posto), Irska (16 posto) i Njemačka (16 posto). Kako se to moglo dogoditi? Zar ni financijski toliko upućene, iskusne i vješte nacije poput Engleza ili Nijemaca nisu bile u stanju preduhitriti tako drastičnu bankovnu krizu? Ako Englezi i Nijemci nisu mogli ili znali spriječiti da im bankari ne upropaste stotine i stotine milijardi eura, kako će to tek moći ekonomije “u nastajanju” - male, neiskusne, kadrovski i teoretski zaostale države članice Unije? Ali, i najnovija bankovna kriza u Europi pokazuje da se “apsolviranje” bankarskih kriza za sada pokazuje nedohvatnim, kako su ustvrdili i C. Reinhart i K. Rogoff u svojem epohalnom djelu “Ovaj put je drukčije”. Njemačka je, primjerice, od 1800. do danas doživjela čak osam bankovnih kriza, od čega dvije nakon Drugoga svjetskog rata. Britanija ih je zabilježila 12! Po broju i težini bankovnih kriza, pogleda li se malo dulji vremenski okvir, bogate, velike i ekonomski razvijene zemlje ne razlikuju se nimalo od Subsaharske Afrike ili jugoistočne Azije.

Gotovo je jednaka vjerojatnost da će se u nevolju s krupnom bankarskom krizom uvaliti Brazil i Sjedinjene Države, Italija i Argentina. Samo što se to od nerazvijenoga svijeta nekako očekuje, a kod bogatih se brzo zaboravlja. Ta predodžba o financijskoj solidnosti bogatih, velikih i razvijenih varljiva je. Ona potječe od činjenice da su razvijene zemlje u zadnjih nekoliko stotina godina uspjele izaći iz povijesti serijskih ogluha na državne dugove ili epizoda vrlo visoke inflacije.