FOTO: Zima u kontinentalnoj Hrvatskoj, adut koji može potući i najmondenija skijališta

Golem potencijali za domaći zimski turizam krije se na mjestima na kojima bi ga možda malo tko očekivao, a mi otkrivamo atrakcije koje su moćno oružje za utrku s globalnom konkurencijom.

Vjerojatno je dobar dio nas nakon gledanja filma Gospodar prstenova na trenutak pomislio kako bi bilo sjajno otići na putovanje Novim Zelandom, a da pritom nismo ni svjesni da zapravo cijelo vrijeme u domovini imamo hrvatsku inačicu ove otočne države. Iako smješten u kontinentalnom dijelu pa nema more već jezera i rijeke, upravo vas Gorski kotar na identičan način može ostaviti bez daha. Kako? Tako što se, između ostalog, u zaseoku Tršće nalazi planinska rustikalna kuća Gorski lazi koja potječe iz 1860. godine, preuređena u izvornom stilu i okružena nepreglednim šumskim prostranstvima. S dva iznimna prirodna aduta, plavim nebom iznad glave i zelenom bojom svud oko sebe, vlasnici - obitelj Leš, ovu su rustikalnu atrakciju prije dvije godine odlučili ponuditi gostima.

“Restauriran je i stari namještaj, a svaki detalj u kući ručne je izrade. Nema ama baš ničeg kupljenog u trgovini, dok su svi korišteni materijali prirodni - kombinacija drva i kamena. Nema iverice ni laminata, što gosti osjete i cijene. U dnevnom boravku nalazi se kamin koji grije cijelu kuću pa je naš ugođaj baš domaćinski”, kazao nam je Alen Leš koji se sa suprugom posvetio izgradnji autentične goranske priče. Interes za istu, gotovo u jednakom omjeru, bilježe i u ljetnim i u zimskim mjesecima. “Izvrsno smo popunjeni, a Gorski kotar i Tršće imaju velike potencijale za cjelogodišnji turizam. Svako godišnje doba ovdje ima svoje čari i posebnosti”, nastavlja vlasnik. Kuća zasad ima šest ležaja, a proširenje ponude trebalo bi privući i planinare, bicikliste i lovce. Oni željni aktivnog turizma mogu se odlučiti za planinarenje, rafting, jahanje ili foto – safari, dok svi željni novih iskustava na raspolaganju imaju izlet u rudnik koji se nalazi 500 metara pod zemljom ili posjet križnoj jami i spilji s podzemnim jezerima.

Trenutno je u sklopu imanja i kućica na stablu s četiri ležaja, a najavljuju i gradnju još nekoliko kućica. Ako vam nije do mira, kažu, tu je adrenalinski park na nadmorskoj visini od 860 metara, trenutno najviši takav u Hrvatskoj s kojega se pruža prekrasan pogled na Risnjak, Snježnik i Slovenski Snežnik. Koncipiran je kao atraktivna penjačko-hodačka staza po drveću između kojih se nalaze postaje odnosno odmorišta koje međusobno povezuje sedam mostova u obliku različitih sajli, mreža, trupaca i visećih stepenica. U planu je gradnja i zemunice nalik na nastambe Hobbita, kao i konoba. Gosti im obično dolaze, otkriva vlasnik, s ciljem bijega od stresnog života, a u Laziju pronalaze upravo to – oazu mira i tišine. Naime, kompletna okućnica ograđena je čempresima što jamči privatnost, a sklopu kuće nalaze se roštilj te prostor za logorsku vatru. Šarmu pridonosi i vrtno jezerce s potočićem, mostićem te zlatnim ribicama. “Zima je u Gorskom kotaru idilična sama po sebi. Interesantna je za igre na snijegu, sanjkanje, manje zahtjevno skijanje te skijaško trčanje. A, nudimo upravo to. Kod nas je ugodna domaća atmosfera, a goste primamo kao da su nam obiteljski prijatelji”, zaključili su nasmijani domaćini koji svojom srdačnošću ovu goransku priču zaokružuju na jedan neposredan i sasvim domaći način.

Nedaleko Gospića nalazi se jedno od čarobnih mjesta na kojima se može doživjeti nesvakidašnji zimski ugođaj, ovaj put s “mirosom” Divljeg zapada. Linden Tree Retreat & Ranch iz Velike Plane smješten je na samom Velebitu, dio je Nacionalnog parka i teritorija pod zaštitom UNESCO-a, a samim time posvećen i održivom načinu života, ističe vlasnik Anča Božidar Yerkovich zvani Bruce. Koncept je zapravo spoj američke western tradicije ukomponirane u hrvatski krajolik, podrazumijevajući najbolje od oboje – mogućnost avanture na otvorenom i istraživanja Velebita te opuštanja uz kamin. Kako je priča o najpoznatijem i jedinom hrvatskom ranču s ekskluzivnim smještajnim kapacitetima krenula i što sve ona uključuje, ispričao je vlasnik koji se u konje zaljubio za vrijeme doktorata u Conneticutu.

No, krenimo ispočetka. Božidar Bruce Yerkovich porijeklom je iz Splita, djetinjstvo je proveo u blizini ušća Neretve, obrazovao se u Zagrebu, a karijeru u farmaceutskoj industriji izgradio je u Americi. Nakon što je korporativni svijet upoznao iznutra, došlo je, kaže, do zasićenja pa se 2008. odlučio na povratak u Hrvatsku, a osobnu je oazu pronašao upravo u Lici. Danas njegov ranč posjećuju ljudi iz cijelog svijeta s istim ciljem - kažu da su uz netaknutu prirodu, slobodne i divlje konje te livade pune poljskog cvijeća ovdje u prvom redu pronašli starog sebe. “Većina nas živi užurbane i nemilosrdne živote u kojima na dnevnoj bazi gomilamo prevelike količine stresa. Od nas se neprekidno očekuje da smo najbolji, najbogatiji, najiskusniji i to rezultira time da više ne znamo tko smo. Naš ranč nudi mogućnost da u jedinstvu s prirodom ujutro stanete pred zrcalo i bez problema odgovorite na pitanje tko sam ja. I to je ono zbog čega sam se i sam vratio, i to je ono po što naši gosti dolaze”, kaže vlasnik. Saznali smo i da 16% zarade Linden Tree odvaja za financiranje različitih programa očuvanja prirode i životinjskog svijeta te za razvojne projekte namijenjene razvoju i edukaciji lokalne zajednice. Čak je i namještaj izrađen u sklopu programa održivog gospodarenja šumom te su u njegovu izradu uključeni i lokalni stolari. Brojnim aktivnostima, programima i edukacijama Yerkovich motivira vlastitu okolinu što je energija koju, sudeći prema recenzijama, gosti s ovog mjesta nose kao jedan od suvenira. “Zapošljavamo naše sumještane i s njima imamo predivan odnos pun poštovanja. Njihove ruke stvaraju namirnice koje se koriste u našoj kuhinji, njihove su ruke izradile namještaj na našem ranču, i njihova su nam iskustva od posebne važnosti”, kazao je Yerkovich.

Sada, valja prijeći i na komercijalni dio priče o Linden Tree Retreat ranču. Aktivnosti koje se ondje nude zaista su različite, a jahanje kroz klance i velebitske pustopoljine svakako je jedna od najpopularnijih. No, na raspolaganju je zaista širok spektar mogućnosti poput praćenja životinja na rubu guste šume u sklopu čega se u pratnji stručnog vodiča biologa može naučiti o životinjama koje žive u regiji, poput jelena, vuka, risa ili ptica grabljivica. Tu su i brojni izleti na snijegu poput nordijskog skijanja, zatim geocachinga ili svladavanja određene zadane rute uz pomoć GPS uređaja i karte. Podijeljeni u manje grupe, oni željni doze adrenalina moraju pronaći skriveno blago ili kutijicu, oslanjajući se u jednoj mjeri na dostupnu tehnologiju ali ponajviše na vlastite orijentacijske i istraživačke sposobnosti. Na raspolaganju su filmske te večeri društvenih igara gdje udobno zavaljeni u jednom od Saloona opremljenih u western stilu uz šalicu vruće čokolade posjetitelji mogu provesti vrlo ugodnu obiteljsku večer, dok se djeca prije toga mogu okušati u jahanju i druženju s ponijima. Večer se može provesti i u vožnji snježnim saonicama koja uključuje posjet lokalnim farmama mlijeka gdje se može upoznati s proizvodnjom mlijeka i mliječnih proizvoda, a djecu poučiti odakle potječe hrana s njihova stola. Gosti su smješteni ili u planinskim kolibama uređenima u country stilu ili u tipijima - indijanskim šatorima što cijeloj priči daje posebnu notu. Ako ste smješteni u kolibi, imat ćete priliku uz pucketanje vatre uživati u viskiju iz autentične limene čaše poput pravog kauboja (da, na sve su mislili) dok kroz prozor gledate snijeg koji prekriva Velebit, a noćenje u indijanskom šatoru će vas obogatiti za novo iskustvo luksuznog kampiranja – glampinga.

Valja napomenuti i da je tipije izradila američka tvrtka koja je iste takve šatore radila i za poznati film Ples s Vukovima, u kojem je glavnu ulogu nosio Kevin Costner. Sve je, dakle, vrlo autentično. Što se gastronomskog dijela priče tiče, prvo što se na ranču osjeti miris je svježe mljevene kave, domaćeg kruha o kojem su pisali i američki mediji, a tu je i bogata ponuda tradicionalnih jela s elementima najpoznatijih svjetskih kuhinja. Sve namirnice dolaze ili iz Lindenovih vrtova ili od lokalnih OPG-ovaca ili iz obližnje šume. “Kod nas nećete pronaći nijednu namirnicu kojoj nije sezona. Moja supruga Megi vrsna je kuharica i nutricionistkinja koja jelovnik prilagođava svakom godišnjem dobu i od njega nudi ono najbolje”, kazao je Yerkovich. Kako smo saznali, puni su cijele godine, dok im je najvažniji dio sezone od Uskrsa do studenog. Od prosinca pa sljedećih pet mjeseci ranč da nudi različite programe, od čega je u ovom dijelu godine najatraktivniji novogodišnji. Slavonska i baranjska regija prije nekoliko su godina privukle pažnju američke novinarke Ashley Colburn koja je za film o ljepotama Hrvatske 2010. nagrađena i Emmyem, čime je postala jednom od najpoznatijih ambasadorica naše zemlje u svijetu. Između ostalog, oduševio ju je tradicionalni fiš-paprikaš za koji Baranjci tvrde da postoji oko tisuću recepata. Tim smo tragom krenuli istraživati što sve Baranja nudi te smo naišli na posebno mjesto, Karanac, u kojem su uslijed naseljavanja objedinjeni i turski i njemački, i ruski i madžarski, pa čak i dalmatinski kulturni utjecaji.

U Karancu se, pak, nalazi još posebnije mjesto, a to je Baranjska kuća vlasnika Vladimira Škrobe. Ova seoska oaza postoji od 2003. i sasvim je posvećena očuvanju baranjske tradicije čemu u prilog ide i Ulica zaboravljenog vremena čiji je inicijator 2004. bio upravo Škrobo. sciljem upoznavanja s poviješću i zanatima koji su u ne tako davna vremena bili nositelji baranjskog gospodarstva ponovno su oživljena zanimanja poput kovača i krojača, bačvara, brijača, a može se vidjeti i kako su se izrađivali proizvodi od gline, drvene klompe i štošta drugo. U istoj se ulici još nalazi i stari mlin te tradicionalna ledara u kojoj se nekoć čuvao dunavski led, a služi i kao vidikovac s kojeg se pruža pogled na vinograde, planine i selo Karanac. Već je na prvu jasno da se ovdje ne radi o bilo kakvoj turističkoj atrakciji, već da je u nju uloženo puno truda kako bi se ispričala zanimljiva priča. Restoran Baranjska kuća 2015. proglašen je najboljim u Osječko–baranjskoj županiji, a dvije godine ranije uvršten na listu top 100 hrvatskih restorana. Ponosni su, kaže vlasnik, na ponudu koja uključuje tradicionalne baranjske specijalitete i lokalna vina. “Namirnice su iz našeg ili vrtova naših susjeda.

Na meniju je poznati fiš, čobanac, šaran na rašljama, a najpoznatiji smo po gulašu koji se kuha u zemljanim posudama kao u starim vremenima. Iz naše se kuhinje svakoga dana širi miris domaćeg kruha, a svakoga četvrtka i čvaraka koje topimo”, ispričao je dobri duh Karanca znan po nadimku Bajo. Jedna od najpoznatijih turističkih atrakcija u Karancu je Čvarak fest koji se održava krajem godine, u blagdansko vrijeme. “Radi se zapravo o natjecanju u spravljanju čvaraka. Festival je sastavni dio zimskog vašara na kojem se posjetiteljima nudi mogućnost kušanja i uživanja u tradicionalnoj baranjskoj hrani dok se u pozadini čuje tamburaška glazba. S vremenom su oba događaja stasala u punopravne i neizostavne etno brendove baranjskog kraja koji u vrijeme održavanja privuku nekoliko tisuća posjetitelja”, dodao je Škrobo. Osim restorana na raspolaganju je i smještaj “Kod Baje”, za koji vlasnik ističe da zbog broja gostiju, od čega njih čak 40 posto dolazi iz inozemstva, stalno moraju povećavati kapacitete. Ipak, u razgovoru su nam dvije stvari privukle najviše pozornosti. Saznali smo da kuhare i kuharice ne biraju po razini njihove stručne spreme, već ljubavi prema hrani i umješnosti u spravljanju iste. “Nije rijetkost da se u kuhinji nađu kuhari amateri koji su pokazali iznimnu predanost baranjskoj kuhinji i kojima dajemo priliku da rastu s nama. U konačnici, nudimo toplu obiteljsku priču i takav je pristup neizostavan”, poručio je vlasnik. U se Baranjskoj kući kao desert nudi i Lijena snaša što nije naziv jela već – situacije. Naime, ovisno koliko je snaša određeni dan lijena ili ne, takav se kolač i služi. Naravno da je riječ o šali i da Baranjska kuća ima izvrsnu listu slastica, ali detalji poput ovoga dodaju posebnu notu autentičnosti sela u kojem su snaše uvijek bile – nevaljale.