Hrvati rade više od Nijemaca i Japanaca. Zašto su onda oni bogati, a mi nismo?

VEĆINA ljudi zdravorazumski smatra da su razvijenije i bogatije države one u kojima se više radi. Zakonitost veze više uloženih sati rada i većeg bogatstva se uzima zdravo za gotovo. Stvari, međutim, ipak nisu toliko jednostavne.

Što si bogatiji, to manje radiš
Stvarnost je zapravo sasvim suprotna. Na svjetskoj razini uglavnom vrijedi pravilo da u siromašnijim zemljama provedu više sati na poslu nego u bogatijima. Dapače, trend je da kako zemlja postaje bogatija, to ljudi manje sati provode na poslu, imaju bolja radna prava, više dana godišnjeg i slično.

Kako se većina svijeta razvijala i postajala sve bogatija posljednjih desetljeća tako je i broj radnih sati u padu gotovo svugdje. Iste zakonitosti vrijede u cijelom svijetu, pa tako i u Hrvatskoj te susjednim državama.

Prosječni radnik u SAD-u je 1950. godišnje radio oko 2000 sati. U poslijeratnoj Europi se radilo više, od 2100 u Belgiji do više od 2400 u Njemačkoj. Prije Drugog svjetskog rata je situacija bila obrnuta i radnici u SAD-u su radili više od radnika iz država Europe, ali poslijeratna obnova razrušenog kontinenta je preokrenula trend.

Povijesna zanimljivost je da su radnici u bivšem SSSR-u tjedno i godišnje radili više nego u SAD-u i Zapadnoj Europi. Razlika se smanjivala i radnici u SSSR-u su također radili sve manje, ali su sredinom osamdesetih i radnici na Zapadu radili 100 i više sati godišnje manje nego u SSSR-u.

Europa se vrlo brzo obnovila i danas Europljani rade manje od radnika u SAD-u, ali je ukupan broj godišnjih radnih sati pao na obje strane Atlantskog oceana. Danas prosječni radnik u SAD-u godišnje radi otprilike 1750 sati, 250 sati manje nego prije 70 godina. U EU se radi od 1350 sati godišnje u Njemačkoj do 2060 u Poljskoj i Grčkoj.

Postoje iznimke
Svako pravilo ima iznimke, a po pitanju zakonitosti da rastom bogatstva neke države radnici u njoj manje rade iznimka je Kina. Prosječni radnik u Kini je 1979. radio 1979 sati godišnje, a danas radi 2174 sata. Standard je u Kini drastično narastao posljednjih godina i gospodarstvo je godišnje raslo fantastičnim stopama. Kinezi danas svejedno rade 200 sati više nego prije 40 godina.

Stanovnici Singapura su među najbogatijim ljudima na svijetu, zbog čega se pretpostavlja da bi trebali relativno malo raditi. Ali i oni su iznimka te rade koliko i siromašni stanovnici Bangladeša.

Crnogorci rade najviše, ne najmanje
Hrvatska s 1835 sati godišnje spada u zemlje s najviše radnih sati godišnje, ali to je očekivano s obzirom na to da vrijedi pravilo kako radnici u manje razvijenim državama rade više. 1995. se radilo 1924 sata pa je gotovo sto sati godišnje odrađenih radnih sati manje dobar indikator napretka.

Navodna lijenost Crnogoraca je tema mnogih viceva, ali izgleda da upravo radnici u toj državi rade više od radnika u bilo kojoj državi nastaloj raspadom Jugoslavije.

Prosječno radnici u Crnoj Gori odrade 44.3 sata tjedno, skoro pet sati više nego u Sloveniji (39.5 sati) i Hrvatskoj (39.6 sati). Nakon Crne Gore najdulje se radi u Srbiji (42.3 sata), Grčkoj (41.8 sati), Sjevernoj Makedoniji (40.3 sata), Bugarskoj (40.9 sati) i Rumunjskoj (39.8 sati). Podaci za BIH nisu dostupni.

U Sloveniji i Hrvatskoj se radi manje nego u ostalim državama Jugoistočne Europe. No prosjek Europske unije je 37 radnih sati tjedno, a Njemačke samo 34.7 sati. U Njemačkoj se tako tjedno radi skoro pet sati manje nego u Hrvatskoj i čak 9.6 sati manje nego u Crnoj Gori.

Bogati rade malo, siromašni puno
Zašto se u siromašnijim državama Europske unije radi više nego u bogatima i zašto je tako u cijelom svijetu (s iznimkama poput Singapura, Južne Koreje i Kine)?

Čak ni poslovično fanatični radnici u Japanu ne rade puno. Dapače, s 1740 odrađenih sati godišnje prosječni radnik u Japanu radi stotinjak manje sati godišnje od prosječnog radnika u Hrvatskoj. Nijemci su najveći neradnici na svijetu, s tek 1354 radna sata godišnje, skoro 500 sati manje od radnika u Hrvatskoj i 900 sati manje nego u Bangladešu.

Po pitanju rada i bogatstva vrijede dvije korelacije koje, naravno, imaju svoje iznimke. Prva je da ljudi rade sve manje kako država ekonomski napreduje, a životni standard raste. Iznimka je primjerice Kina, gdje se danas radi više nego prije.

Druga korelacija, koja proizlazi iz prve i empirijski je točna, ona je da radnici u siromašnijim zemljama rade više od radnika u bogatijima. Iznimka je, primjerice, Singapur, gdje se radi kao u Bangladešu, iako je stanovništvo daleko bogatije.

Nije bitno koliko radiš, nego što radiš, gdje radiš i kako radiš
Naravno, radni sati nisu isto što i rad. To koliko netko vremena provede na radnom mjestu ne govori ništa o tome koliko je efektivno radio i koliko je njegov rad produktivan.

Upravo zbog toga što gospodarskim razvojem rad postaje produktivniji razvijenima je potrebno uložiti manje vremena za bolje rezultate rada i stvaranje većeg bogatstva.

Uvođenje novih tehnologija, premještanje radnika iz niskoproduktivnih industrija u visokoproduktivne (ili iz poljoprivrede u industriju), nove poslovne metode, efikasnije kretanje roba, usluga i novca, bolja povezanost s ostatkom svijeta itd. - puno je izvora rasta produktivnosti.

Najveći skok produktivnosti ostvaruju najnerazvijenije zemlje, zbog postupnog premještanja radnika iz poljoprivrede u industriju, što je nužno za početak industrijalizacije i gospodarski rast. Razvijene zemlje su taj proces prošle u 19. i 20. stoljeću, a u nerazvijenim zemljama se taj proces odvija danas.

Faze razvoja (ne)rada
Nakon toga se s radno intenzivne industrije kao što je tekstilna prelazi na kapitalno intenzivne industrije, što je nova faza razvoja i dovodi do srednje razvijene države. U toj fazi se događa prelazak radnika iz industrije u uslužni sektor, zbog toga što većina industrije u državi postane dovoljno produktivna da joj ne treba toliko puno radnika, a istodobno stanovništvu naraste standard i ono troši više novca, što otvara prostor za rast uslužnog sektora. Zbog toga danas u najrazvijenijim državama dominira upravo uslužni sektor.

Najveći rast produktivnosti se ostvaruje u fazi prijelaza radnika iz poljoprivrede u industriju, zatim iz radno intenzivne poljoprivrede u kapitalno intenzivnu, s jednostavne industrije na visokotehnološku industriju i najmanje prijelazom radnika iz industrije u uslužni sektor.

Nitko nije osuđen na siromaštvo i težak rad
To znači da nerazvijene zemlje nisu osuđene ostati vječno nerazvijene, jer se puno brže gospodarski raste na niskom stupnju razvoja nego visokome. To zemljama omogućuje da sustignu, a ponekad i prestignu razvijene zemlje. Ekonomska konvergencija se zaista i događa te je danas razlika u standardu i kvaliteti života između manje razvijenih i više razvijenih manja nego što je bila tijekom 20. stoljeća.

Stoga ekonomski razvoj ne znači samo ugodniji život, više materijalnog bogatstva, bolju zdravstvenu zaštitu, dulje trajanje života, manju smrtnost novorođenčadi i slično nego i da je potrebno sve manje raditi da bi se mogle priuštiti sve te stvari.