Hrvatska eko-proizvodnja gubi dah – kupci nepovjerljivi, sektorska politika nepoticajna

Nedavno je Ekonomski institut Zagreb objavio analizu iz koje je razvidno kako Hrvatska nije uspješna zemlja kad je riječ o ekološkoj proizvodnji hrane.

Primjerice, u razdoblju između 2018. i 2023. ekološka je proizvodnja voća smanjena gotovo tri puta, a kod proizvodnje svježeg povrća učinak je tek 0,2 kilograma po stanovniku godišnje što Hrvatsku smješta pri samo dno ljestvice Europske unije (EU).

O tome što su glavni problemi i kako bi ih se moglo razriješiti razgovarali smo s koordinatorom za vanjsku suradnju Hrvatskog saveza udruga ekoloških proizvođača (HSEP) Zlatkom Dudašem te predsjednikom udruge Istarski eko proizvod Dorianom Siljanom.

“Potreba za što većom zaradom i efikasnošću proizvodnje poljoprivrednike stimulira na primjenu što efikasnijih sredstava u pogledu gnojidbe i zaštite bilja. Intenzivnom i dugotrajnom primjenom gnojiva i pesticida dolazi do kontaminacije tla i biljaka spojevima štetnim za ljudski i životinjski organizam. Jedini način proizvodnje zdrave i nekontaminirane hrane je ekološki način proizvodnje koji podrazumijeva integralni način zaštite bilja uz upotrebu organskih ekološki prihvatljivih gnojiva i pripravaka za zaštitu bilja od bolesti te primjenu mehanizacije u uništavanja korova”, navode iz HSEP-a.

Akcijski plan Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva predviđa povećanje ekološke proizvodnje u Hrvatskoj na 14 posto poljoprivrednih površina do 2030. godine.

Prema podacima Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, udio poljoprivrednih površina pod ekološkom proizvodnjom je u 2022. bio 11,02 posto. Godinu kasnije je blago pao na 10,99 posto, a onda je u 2024. povećan na 11,34 posto.

Prema brojci ukupne poljoprivredne površine za koju je tražena potpora u ekološkoj proizvodnji, a to se odnosi na 124,7 tisuća hektara, udio bi trebao blago narasti na 11,42 posto u ovoj godini.

Ti podaci agencije se razlikuju od službenih podataka nadležnog ministarstva koji kažu da je udio 9,01 posto.

“Zašto se podaci ne podudaraju, ne možemo utvrditi. No, unatoč tome trend rasta ekološke proizvodnje, kao što je vidljivo iz podataka, oscilira i nema pokazatelja koji bi upućivali na realizaciju plana od 14 posto do 2030. godine. Važno je napomenuti da je prijedlog Europske komisije bio da se udio ekološke proizvodnje poveća do 2030. godine, na 25 posto”, kazao je Dudaš.

Kako ističe, ekološka proizvodnja zahtjevnija je od konvencionalnog načina proizvodnje što rezultira većim troškovima i većom količinom rada te prinosima manjim u prosjeku za 30 posto.

“Činjenica je da su ekološki proizvodi na tržištu često u rangu cijena proizvoda iz konvencionalnog uzgoja, pa su potpore u ekološkoj proizvodnji presudne za održavanje i povećanje udjela ekološke proizvodnje. Posebice teška situacije je u povrtlarskoj proizvodnji gdje potpore čine tri posto prihoda poljoprivrednog gospodarstva, a udio ukupnih površina u ekološkom uzgoju na kojima se proizvodi povrće iznosi svega četiri posto. Ovo ukazuje na to da potpore u ekološkoj proizvodnji za održivo gospodarenje i povećanje ukupne proizvodnje nisu dovoljne. Isto tako, sustav mora prepoznati one korisnike potpora koji formalno zadovoljavaju uvjete, ali ne primjenjuju adekvatnu tehnološku i agrotehničku razinu i cilj im je jedino realizacija potpora u poljoprivredi. To najčešće nisu mali proizvođači pa je šteta samim time veća i potpore za ozbiljne proizvođače su manje”, ističe predstavnik HSEP-a.

Otežavajuće je za male proizvođače što ih propisi ne prepoznaju, pa često moraju zadovoljiti sanitarne, građevinske i porezne uvjete poput velikih proizvodnih sustava što zahtjeva preveliku količinu dokumentacije, projekata, elaborata i financijskih sredstava.

“Administriranje i česte promjene zakonske regulative koja uvjetuje provođenje i praćenje poljoprivredne proizvodnje je postao značajan problem. Količina podataka i uvjeta koja je potrebna za nesmetanu realizaciju i zakonski ispravnu poljoprivrednu proizvodnju prosječnom poljoprivredniku je teško razumljiva i u nemogućnosti su redovito i točno izvršavati tražene radnje i davati tražene podatke. Rezultat toga je često financijsko sankcioniranje onih koji te uvjete ne mogu zadovoljiti”, upozorava Dudaš.

U Hrvatskoj se po veličini površina najveći dio ekološke proizvodnje ili 40,56 posto odnosi na krške pašnjake, a onda slijedi krmno bilje s 12,09 posto te voće s udjelom od 10,22 posto.

Kod žitarica je to 9,7 posto, a kod povrća tek 0,78 posto. Na ljekovito bilje, primjerice, otpada 3,45 posto površina, a na masline 1,8 posto.

Dakle, vidljivo je da ekološka proizvodnja voća i povrća zauzima tek 11 posto ekološke proizvodnje, a na krške pašnjake, krmno bilje i pašnjake otpada čak 66,97 posto.