Igor Hrustek: Želim da voćnjak bude samoodrživ. Priroda radi svoje, ja pripomognem

Kada je Igor Hrustek, profesor trube iz Čakovca, prije desetak godina kupio zemljište u nedalekoj Maloj Subotici, planirao ga je koristiti za druženja, opuštanje i, naravno, nešto zasaditi prvenstveno iz želje da si u budućnosti osigura dodatni prihod.

"U jesen 2014. godine posadili smo tisuću sadnica sibirske borovnice. Tražili smo kulturu koja nije previše zastupljena u Hrvatskoj“, priča nam Igor.

Danas, na njegovom OPG-u Hrustek u eko proizvodnji na 2 hektara raste 4.200 grmova haskapa ili modre kozokrvine, što je službeni hrvatski naziv za već spomenutu sibirsku borovnicu, koja se naziva i majska i kamčatska, ali i kamčatska jagoda ili kozja krv.

Pioniri uzgoja haskapa
Igor, koji zajedno sa suprugom Brankom i kćerima Milom i Evom živi u Belici, međimurskom mjestu koje je podiglo spomenik krumpiru, prisjeća se početaka njihovog puta u poljoprivredi.

"Prve godine ubrali smo tek nekoliko kilograma ploda", kaže o prvom uzgoju voćke koja potječe s dalekog sjevera Azije i bogata je antioksidansima, vitaminima i mineralima.

"Kada smo razmišljali što zasaditi vodili smo se idejom da probamo s nečim čega nema previše na ovim prostorima, ili nema uopće u Hrvatskoj, pa da od samog početka budemo što konkurentniji", ističe.

Informacije o voću našao je na internetu, pa iako je prije sadnje prvog nasada htio barem probati plodove, takve mogućnosti nije bilo s obzirom da su Hrustekovi među pionioriMA uzgoja u Hrvatskoj. Na kraju su haskap zasadili naslijepo.

"Nakon sadnje prvih grmova, uvjerio sam se kako ne zahtijeva ni umjetna gnojiva ni kemikalije, zbog čega smo se usmjerili na ekološki način uzgoja", pojašnjava.

Nakon početnog eksperimentiranja s matičnim sokom, pekmezom, sušenim plodovima, pa čak i nagrađivanim vinom, kada su počeli imati ozbiljniji urod, odlučio se poigrati s okusima, pogotovo onim s notom ljutine.

Danas svoju priču, inovativnost i kreativnost temelje na četiri proizvoda: dvije vrste ljutih umaka, slatki preljev i ljubičasti senf.

"Tako su nastala dva barbecue umaka, blagi i ljuti - Žarko i Super Žarko, idealni za roštilj i hamburgere, ali odlično se slažu i s vegetarijanskim jelima. Svi naši proizvodi su u potpunosti vegan friendly. Za one koji ne vole ljuto napravili smo preljev Zdravko, kombinaciju ekoloških sibirskih borovnice i kakaa“, naglašava.

U toj fazi nastao je još jedan zanimljiv proizvod, ljubičasti senf Ljubo, miks borovnica, mediteranskih začina i gorušice.

"Odlično paše uz kobasice, steakove, a meni osobno najbolje ide uz dobar jeger s roštilja“, priča Igor.

Berba najveći problem
OPG im nije primarni posao. Igor je profesor, a supruga radi kao komercijalistica u jednoj privatnoj tvrtki. Međutim, više nije ni hobi, s obzirom da im je urod iz godine u godinu sve veći, posla je sve više.

"Najveći problem nam je berba koja kreće krajem svibnja", kaže nam Igor.

Kako bi ga strojna berba riješila, zajedno s ocem Josipom napravio je "stroj za čišćenje sibirske borovnice od grančica i lišća sortirač“.

"Vjerujemo u praktičan način berbe. Kad je borovnica zrela, uz minimalno trešnje, sama pada na tlo odnosno na podloške koje postavljamo ispod grmova, ali na njima, osim plodova, pada i lišće, grančice i ostali otpad koji treba ukloniti. Nakon što ju skupimo u podloške, sipamo je u sanduke te uz pomoć stroja čistimo i sortiramo, uklanjajući trule plodove i nečistoće, te na kraju dobivamo čisti plod“, objašnjava.

Stroj su doveli do razine komercijalne prodaje. Pronašli su tvrtku koja bi ga radila za njih po potrebnim standardima, uključujući izradu od inoxa.

"Bili smo na sajmu inovacija Arca u listopadu prošle godine u Zagrebu i dobili smo nagradu za najbolju inovaciju od Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WIPO). Ideja je da taj stroj u nekom doglednom vremenu ponudimo tržištu. Stroj je interesantan, pogotovo za manje uzgajivače koji imaju iste probleme s berbom kakve i mi imamo“, ponosno ističe Igor.

Međimurski štancun
S prvim radovima u nasadu kreću tijekom veljače, gnoje s peletima, ekološkim gnojivom, a po potrebi prskaju s bakrom, i to ručno, samo grmove na kojima se vide jajašca nametnika.

"Ne vidim smisao u prskanju cijelog voćnjaka. Imamo korisne kukce, koji su nam bitni za oprašivanje, a prskanjem cijelog voćnjaka preventivno bismo i njih uništili. Osim toga, postoje i one vrste koje se hrane ličinkama i jajašcima nametnika. Moja je ideja da voćnjak bude samoodrživ. Priroda sama napravi balans, a ja samo malo pripomognem“, priča.

Zato im nije cilj da voćnjak bude stalno pokošen već prvu košnju odradi u travnju, dva mjeseca nakon što se voćnjak probudi.