Izvozimo najkvalitetniju hrastovinu pa za naša ponajbolja vina uvozimo 'francuske' bačve. Tko je tu lud?

Hrvatsko bačvarstvo ima znanje i kvalitetnu sirovinu, ali i neiskorišten potencijal razvoja. Samo mu treba bolji marketing i povjerenje tržišta, ističe Zdenko Bogović, suvlasnik tvrtke Unique Wood i brenda 'bachva'

U sklopu nedavnih natječaja iz tzv. Vinske omotnice bilo je moguće financirati i nabavu drvenog inventara vinskih podruma, što uključuje i hrastove bačve. Gruba procjena kaže da je bilo 50-ak takvih prijava, ali da je gotovo 90 posto tih vinara u zahtjevu navelo da traži bačve proizvedene od - francuskog hrasta. Isto dakako iz tržišne utakmice izbacuje domaće bačvarije, hrvatske proizvođače, a promiče uvoznike.

"Kao šumar, znam da ne postoji vrsta drveća pod nazivom francuski hrast. Prema njihovoj definiciji, to je onaj koji raste na teritoriju Francuske i susjednih država, poput Njemačke, Italije i Luksemburga, a u stvarnosti su to dvije vrste hrastova (lužnjak i kitnjak) koje isto tako rastu i u Hrvatskoj“, kaže mr.sc. Zdenko Bogović, diplomirani inženjer šumarstva i predsjednik Hrvatskog saveza udruga privatnih šumovlasnika te suvlasnik tvrtke Unique Wood i brenda 'bachva'.

Činjenica je da u Italiji nema hrastovih šuma, a u Njemačkoj su rijetke pa većina hrastovine u te zemlje dolazi iz Hrvatske. "Kupi drvo iz Hrvatske, većinom Slavonije, zatim ga izveze pod vlastitom dokumentacijom, i ono se na kraju deklarira kao francuski hrast“, kazuje.

Obzirom da proizvodnji bačvi u Francuskoj nedostaje domaće sirovine, prisiljeni su koristiti i uvozni, pa takav hrast potom ulazi u "francuske" bačve koje se zatim prodaju kod nas kao francuski proizvod, iako je sirovina potencijalno hrvatska.

"Cijela priča svodi se na sljedeće: kad bismo zbrojili sve francuske bačve koje navodno koriste isključivo francuski hrast, ispalo bi da bi cijela Europa morala biti prekrivena njihovim hrastovim šumama“, slikovito Bogović opisuje ironiju.

Populizam i (ne)povjerenje
Dakle, francuski je isti onaj hrast koji raste u slavonskim šumama, samo s francuskim papirom, kaže Bogović navodeći da su u više navrata, kroz različite natječaje, pokušavali dokazati da su hrast Quercus robur (lužnjak) i Quercus petraea (kitnjak) koji raste kod nas i u toj zemlji, ista vrsta.

"Naše ponude nisu ni prolazile. Iako smo dostavljali konkretne dokaze, uključujući i znanstveni rad francuskih istraživača koji jasno pokazuje da nema značajne razlike između slavonskog i francuskog hrasta. To samo po sebi nije problem. Ali jest kad se zna da se radi o europskom novcu“, ističe.

A otkud ta fama oko francuske bačve?

Jesu li one od domaćeg hrasta lošije i je li odabir francuskih barrique bačvi stvar vinarskog prestiža, marketinga ili funkcionalne razlike u kvaliteti?

"To je sposobnost trgovine i marketinga. Bolji su u marketingu, ali to ne znači da je njihov proizvod bolji“, ističe Bogović.

Dio problema dolazi iz populizma i površne percepcije tržišta.

Primjerice, kod dodjela nagrada za vina čujete "zlato, srebro, za vina odležana u francuskim bačvama", a nitko ne spominje da su neka od tih najboljih vina zapravo odležavala i u hrvatskim bačvama.

"Populizam je učinio svoje. Pomodarstvo. Čak i kada imamo zlata i priznanja za naše bačve, o tome se šuti“, objašnjava hrvatski problem favoriziranja stranog.

Današnji hrvatski bačvari znatno su podigli kvalitetu proizvodnje, ali bore se s izazovom narušenog povjerenja. "Najveći je problem u tome što su neki neozbiljni proizvođači zabrljali u prošlosti", kazuje čelnik privatnih šumoposjednika. Napravili su nekvalitetne proizvode, što je stvorilo negativnu percepciju da Hrvati ne znaju napraviti dobru bačvu. "To je ostavilo traga. Povjerenje kupaca poljuljano je upravo zbog tih loših iskustava iz prošlosti“, priča bez uvijanja navodeći da to već dugo nije slučaj, posebno jer sada bolje kontroliraju sirovinu.

"Kada imate dobru sirovinu i stručne majstore, nije tako teško napraviti kvalitetan proizvod. Glavni je problem prije bio taj što ljudi nisu mogli doći do kvalitetnog drva. Stvari su se srećom promijenile“, priča.

Imamo kvalitetnu sirovinu i bačvare
Slaže se s tim i struka. Doc.dr.sc. Toni Kujundžić s katedre za voćarstvo, vinogradarstvo i vinarstvo Fakulteta agrobiotehničkih znanosti Osijek, smatra da se razlog inzistiranja na "francuskoj bačvi" krije isključivo u marketinškoj domeni. Jasno je da se domaći hrast redovito izvozi kao sirovina i vraća natrag u Hrvatsku kao gotovi proizvod.

"Budućnost domaćih odležanih vina se zasigurno može bazirati na bačvama domaće proizvodnje budući da postoje proizvođači koji ih proizvode na suvremen i moderan način usporediv s bilo kojim stranim proizvođačem", naglašava profesor.

Imamo proizvode na visokoj razini kvalitete i smatra da bi svijest o poticanju domaćeg proizvođača uvijek trebala imati prioritet.

S tim se slažu i praktičari.

"Po mom iskustvu vrhunske bačve od slavonskog hrasta su izvrsne za vino i po kvaliteti ne zaostaju za francuskim ili američkim hrastom. Štoviše, ponekad su i bolje", naglašava i Samir Nađ, naš poznati agronom, enolog, vinogradar i vinar.

U bivšoj državi i netom poslije Domovinskog rata, kvaliteta izrade je bila lošija, ali to je daleka prošlost. Sada imamo premium bačvare s vrhunskim bačvama.

"No, u našim vinarima je ostalo nepovjerenje. Iako, ima tu i malo 'vinskog prestiža'", kazuje Nađ i dodaje da se budućnost domaćih odležanih vina može bazirati na hrvatskim bačvama.

Hrvatska zanemarila bačvarstvo
Zdenko Bogović navodi i da su u Hrvatskoj tradicionalno izrađivane od hrasta starog oko 130 godina, iako šumski eksploatacijski ciklus na zapadu iznosi 80 godina. "To drvo raslo je 30-40 godina duže i održivije sudjelovalo u ekosustavu. Takva bačva nosi u sebi dodatnu priču i vrijednost“, napominje ovaj stručnjak.

Dodatni dio problema je i u tome da je u Hrvatskoj šumarstvo orijentirano drvnoj industriji koja ne prepoznaje bačvarstvo kao granu s dodanom vrijednošću.

"Francuzi su odlučili kako njihove šume idu za bačve, koje prate njihov snažan vinski sektor. Kod nas su bačvari i srodne firme nestale. Mi smo se okrenuli širokoj drvnoj industriji. I tako smo si sami suzili prostor za razvoj“, priča.

Mi bačvu ne tretiramo kao finalni proizvod već kao 'ambalažu'.