Jedan od prvih domaćih eko proizvoda, ima nove brendove i planove za razvoj tržišta

Iza jedne od prvih uspješnih ekoloških priča na domaćem tržištu stoje uporni i radišni bračni i poslovni partneri Sandra Babac i Alan Damjanić iz Poljica u zaleđu Zadra. Traje od 2003., dakle, punih 20 godina je prisutan brend "Šinjorina smokva", koji eko markicu ima od 2007. godine. Kvalitetu, pak, najbolje potvrđuje i prva Zelena medalja za godine rada i uspješne eko proizvodnje, proizvoda na bazi samo jednoga sastojka.

"Sad smo opet na početku, jer imamo i inovativni proizvod od prerađenih mandarina, kao i one od dunja, višnje-maraške, šljive i naravno našeg zaštitnog znaka, smokve, s kojom smo i počeli našu ekološku priču", kaže Sandra. Alan dodaje da ovo što oni rade već godinama nije posao već način života, daleko od gradske vreve, odnosno života u Zagrebu, kojeg su davno ostavili iza sebe.

Kontrola od polja do stola
Prema njihovim riječima, njihov danas poznati i priznati brend "Šinjorina smokva" je polako rastao, kao i domaće eko tržište, na kojem je OPG Babac pravi pionir. Ističu da su probali poslovati i s velikim trgovačkim lancima, jednu godinu, ali su uvijek htjeli imati i kontrolu nad svojim proizvodima od polja do stola potrošača, jer im nije svejedno kako se on čuva i gdje se prodaje.

Početak ove priče bio je i velika osobna promjena jer je trebalo urbani, gradski život zamijeniti onim ruralnim u zaleđu Zadra. No, Alan, smije se - danas sve zna o buri, posolici...

Naši domaćini su uvjereni da vrijeme na selu i obrada zemlje ima drugu dimenziju i da je to način života koji puno daje, ali i traži od čovjeka. Na tome velikom putu, Sandra je pokrenula i Festival smokava, kako bi ova hraniteljica obitelji dobila zasluženo mjesto i uspješno ga 11 godina organizira.

Puno je tu posla jer sve rade sami od voćnjaka, prerade, prodaje, marketinga i još 100 stvari koje treba obaviti na OPG-u, te doći do zahtjevnih kupaca, prije svega onih u elitnoj turističkoj ponudi. Iako imaju vrhunski eko proizvod, ta "borba" traje i dalje.

Njihova poduzetnička priča je krenula s nekoliko smokava u dvorištu obiteljske kuće. Kako priča Sandra, nije ih znala ni pošteno ubrati, ali se spremno uhvatila kuhače i na maminom šporetu skuhala prve pekmeze te napunila staklenke, kojih sada godišnje zna biti na tisuće, ovisno o godini, odnosno berbi. Ona je dosta zahtjevna, jer se odvija ručno, mahom po ljeti, pa treba izdržati visoke temperature, a zbog nedostatka radne snage koriste i tresače.

Bez dobre sirovine nema prerade
Čuli smo da ako nemaju dobru sirovinu, ne rade preradu jer koriste samo svježe voće u optimalnoj zrelosti, a ne osušeno ili smrznuto. To znači da prerada svježe ubrane smokve traje maksimalno tri do četiri tjedna, a kako ova voćka nema mirisa, njezino je ocjenjivanje, kad je riječ o organoleptici, zahtjevno i za stručnjake.

Ovaj bračni i poslovni par ističu da se ne uklapaju ni u jedan pravilnik, ali nagrade s brojnih izložba pokazuju da su na dobrom putu do potrošača. Kažu i da je još uvijek malo domaćih eko proizvođača, ukupno ih je u upisniku 6.402, pa se trgovci mahom oslanjaju na one iz uvoza.

Osim toga, moraju se boriti s lošim nasljeđem marmelada, kako nazivaju pekmeze u Dalmaciji, koje više ne jedu ni djeca, kao nekada.

Za ovih 20 godina, podignuli su više od 500 stabala smokava, ali i 150 sadnica dunja. Uz to, investirali su i u opskrbu vodom, još 2012. podignuli mini pogon za preradu koji se nalazi u podrumu obiteljske kuće, a kojeg su uz pomoć IPARD-a opremili. Ono što nemaju u svome vrtu, nabavljaju od certificiranih domaćih eko proizvođača, kao što su mandarine iz Doline Neretve, šljive iz Deringaja u Lici ili višnje-maraške od obitelji Mile Vrsaljka.