Kinezi grade brodove čak 60% jeftinije nego Hrvati

Objava dubrovačkog brodara Atlantske plovidbe i njezina direktora Ante Jerkovića da je gradnju dva nova broda naručio u Kini uz komentar da su domaća brodogradilišta preskupa izazvala je buru prosvjeda iz Jadroplova, brodara koji brodove gradi u splitskom Brodosplitu, a koje je Jerković iskoristio kao primjer onih koji ih plaćaju preskupo.

- U Kini su brodovi koje mi trebamo jeftiniji 60 posto. Kad bi razlika u cijeni bila 15 posto, gradili bismo ih u Hrvatskoj - kaže Jerković. Iz konkurentske, zadarske Tankerske plovidbe direktor Ive Mustać kaže da Tankerska koja brodove također gradi na Dalekom istoku dva broda gradi u riječkom 3. maju.

Svjetska cijena
Mi od hrvatskih brodogradilišta uvijek nastojimo dobiti svjetsku cijenu i dobijemo je - kaže Mustać. Jerković će na to: - Ne bih htio ulaziti u to. Mi ne možemo dobiti uvijete kakve oni mogu. To je politika. Upitan misli li pritom možda da postoji veza između zadarske Tankerske i Zadranina, ministra prometa i mora Božidara Kalmete, Jerković je samo dodao: - Previše sam vam rekao. Otvara time pitanje diktira li cijenu hrvatskom naručitelju kod hrvatskog proizvođača hrvatska politika? Što još diktira hrvatska politika, a da utječe na skupoću hrvatskih proizvoda? Primjerice, svaki poslodavac u Hrvatskoj među ostalim nametima plaća zakonom propisanu članarinu Hrvatskoj gospodarskoj komori (HGK). Mnogi je kude, rijetki je hvale.

Subvencije na kamate
Ta članarina među ostalim omogućuje HGK da svojim zaposlenicima subvencionira kamate na stambene kredite, povlasticu koju većina poslodavaca svojim zaposlenicima nema odakle osigurati. U svaki brod, stol, majicu, vagon, jogurt, papriku, hotelsko noćenje ili zrno pšenice proizvedene u Hrvatskoj ugrađen je, osim onaj za plaću i trošak za subvenciju stambenih kredita zaposlenika HGK koji u toj birokratskoj instituciji ostvare povlasticu. U trošak hrvatskih proizvoda i usluga uključeno je oko 200 različitih nameta, poput onih za vode, za šume, potom spomenička renta, doprinosi turističkoj zajednici i slično. Uporno odbijanje vlasti da restrukturira državni sektor i prebaci ga iz planske u tržišnu privredu idući je grijeh koji poskupljuje hrvatski proizvod i uslugu. Savršen je primjer drvna industrija. Hrvatske šume kojima svi plaćaju naknadu za šume godišnje posijeku planirane količine stabala i stvore trupce. Ne misle, jer ne moraju, o tome imaju li ih kome prodati. Na udaru su trgovci koji ih kupuju da bi ih izvezli.

Ne mogu kao Ikea
Domaći proizvođači namještaja pak ne trebaju tolike količine jer su zbog malih kapaciteta proizvodnje i skupih radnika i države pribjegli konceptu proizvoda visoke dodane vrijednosti i visoke cijene čiji dizajn nikako nisu sposobni osmisliti da zaista bude konkurentan. Od njih se traži da budu Ikea. Oni to ne mogu biti jer su premali. Tvin iz Virovitice radi za Ikeu, ali sam nikada neće moći postati poput nje, ni bolji, ni sličan dok god Hrvatske šume, kojima plaća naknadu, posluju planski, a on pokušava tržišno.