Marin Glavota je do poslovnog uspjeha prevalio više od milijun kilometara. Mama ga i kod kuće naziva - direktorom

Igrao je nogomet i studirao, a onda mu je korona oduzela oca. Morao je odrasti i raditi za sebe i obitelj. Sada zapošljava i druge, pa i svoju mamu

Kod kuće ga i za obiteljskim stolom svi nazivaju direktorom, ali odmilja, pa čak i mama, još od njegove 23. godine. Ne buni se, kaže mladi Marin Glavota iz Čepina, sada 26-godišnjak, nekad mu to bude smiješno, ali mu i imponira, jer to potvrđuje da je izabrao pravi put i da nije zakazao kao glava obitelji, što je postao mlad jer mu je otac Ranko rano preminuo.

Rano postao glava obitelji
Kao sportaš, Marin očito zna što znači "igrati za ekipu". Na svoja je leđa, dok su se njegovi vršnjaci još bavili sporednim mladenačkim stvarima, preuzeo velik teret, osnovao tvrtku, kojom prehranjuje obitelj i školuje sestru i brata, uz veliku podršku ostalih članova obitelji, ponajviše majčinu. Glavota transferi Marinova su prijevoznička tvrtka, u kojoj, iako on vodi glavnu riječ, radi i majka Marina te još neki članovi obitelji. Sve se više širi, pa sad s kumom Emiliom Peroševićem u suradnji ima i ponudu luksuznog prijevoza limuzinom, osmišljenu, reklo bi se, u ograničenoj količini i sve po mjeri najzahtjevnijeg naručitelja usluge.

Ovo je priča o mladom čovjeku koji je, unatoč obiteljskoj traumi zbog gubitka oca i općoj ekonomskoj situaciji izazvanoj minulom pandemijom, isplivao u ozbiljnog poduzetnika kojeg svi hvale - od tzv. običnih građana do estrade.

Bio je, počinje Marin priču, nogometaš koji je trenirao tri-četiri puta dnevno, prvo u Čepinu, potom u Osijeku. Završio je Matematičku gimnaziju i upisao je DIF u Splitu, gradu u kojem se nastavio loptati za RNK Split, ne zanemarujući studij, a nakon prve godine otišao je u Austriju, u Klagenfurt, također igrati nogomet.

- Usporedno sam izvanredno studirao i završio studij, a u Austriji sam igrao nogomet negdje do pandemije 2020. U listopadu mi je tata umro od korone. Nakon toga sam se vratio jer i ondje je, kao i kod nas, bio lockdown. Ugovor mi tada istječe, a novi nitko ne nudi jer nitko ne zna što će biti. Vrativši se u Hrvatsku, radio sam godinu i pol kao taksist i skužio posao. Jako sam zahvalan za to iskustvo u Osječkom taxiju, lekcijama kojima su me ondje naučili, a ponajviše na tome što su mi dali posao u teškoj situaciji. Ipak, znao sam, želim li postići više, moram sam nešto raditi, pa sam otvorio firmu. U međuvremenu mi je majka dobila mirovinu, tri godine stariji brat Ante studirao je medicinu, a dvije godine mlađa sestra Katarina socijalni rad. Morao sam nešto poduzeti i preuzeo sam velik dio brige o obitelji na sebe - prisjeća se početka posla, s jednim kombijem, kojim je namicao novac da olakša svima u obitelji. U poduzetničke se vode uputio uzevši poticaje od države, koji su mu dali ubrzanje za samozapošljavanje. Stigao je u vozni park i jedan automobil, a sada ima četiri kombija i tri automobila, pa zapošljava i druge.

Prva mu je tura bila do zagrebačkog aerodroma, a prvi dalji put do Turske, dokle i sad često vozi. "Bilo je to 1300 kilometara odavde s profesoricama na razmjeni, a sad non-stop radimo s ljudima koji idu na Erasmus razmjene, koji unajme i kombi i mene da ih vozim u Poljsku, Češku, Slovačku... jer u sve te bliže zemlje jeftinije je doći kombijem nego avionom. Dobiju više EU sredstava nego da idu avionom, to zovu 'zelenim prijevozom', jer avion puno više zagađuje od kombija.

Vožnja im je u krvi
Putnici su nam i farmaceuti, liječnici, to su većinom agencije iz Zagreba koje nas kontaktiraju za malo luksuzniji prijevoz, na koji sam se ja i orijentirao. Ne mislim tu na to da netko ne može platiti, nego da vozila budu kvalitetna, novi ili dvije-tri godine stari mercedesi, volkswageni, zbog sigurnosti, udobnosti i pouzdanosti. Vozimo i naše ljude koji su zaposleni vani, primjerice sportaše. Za udruge koje pomažu potrebitima u društvu gledamo da korigiramo cijenu na povoljniju, na to jako pazimo. Politika nam je jednostavna - sve je ispravno, vozači prijavljeni i sve kasko osigurano u svakom trenutku, to je najvažnije", priča mladi čepinski poduzetnik koji se kvalitetom želi izdignuti u prijevozničkom poslu.

Ozbiljan pristup poslu i spomenuta socijalna osjetljivost potječu iz obitelji. Marin se počeo baviti pozivom svog oca, kojega je gledao kao vozača autobusa u Panturistu i gradskom prijevozu, a u ratu i za vojsku. Djed mu je bio autoprijevoznik s tri kamiona u Čepinu, stric je instruktor vožnje. Očito je to Glavotama u krvi, svi su dobri vozači generacijama. I majka vozi u firmi, zaposlena je kod sina Marina na pola radnog vremena i redovito dobiva plaću. Zanimljivo je i što je u bratovoj tvrtki vozila i sestra, preko studentskog ugovora. Jedan od vozača mu je rođak, on i Marinov tata djeca su dviju sestara. Zato smo na početku i spomenuli nadimak direktor, a Marin kaže da bude ponekad i komičnih situacija. Kroz smijeh kaže kako su mama i on imenjaci, ali je samo on direktor.

Glavote voze i one nepoznate i one epoznate. Brzinama kojima smečiraju vozile su se s Marinom i svjetski poznate tenisačice. "Heh, prije nisam ni sanjao da ću imati svoju tvrtku, a onda dođeš do toga da voziš lica s televizije, prvakinju u tenisu, svjetski broj jedan. Sad takve face sjede pokraj mene u autu! Vozio sam i nekoliko glumaca, neki od njih radili su i u Hollywoodu... Naprvu zapravo i ne vjeruješ koga voziš. Zovu i direktori, čuli su da smo pouzdani, ne pita se koliko košta, nego je važan dress code, uredan vozač, tipa u bijeloj košulji. Imamo svoje jednake polo-majice, nema vožnje u kratkim hlačama i papučama, a za VIP korisnike nosimo bijele košulje. Putnik mora imati povjerenje u tebe, nema nervoze, nesigurnosti u vožnji. Najbolja nam je potvrda kada putnik zaspi i probudi se na odredištu, i ne osjeti vožnju - uvjeren je Marin Glavota.

Kao mali gledao je automobile o kojima je mogao samo sanjati da će ih kupiti, a sada su mu sredstvo za rad. Zato mu je voziti ih ujedno i gušt i nešto što osigurava egzistenciju. "Krenuo sam od nule, poticaji su bili toliki da kupiš gume za kombi i napraviš dva servisa. Ponosan sam jer sve sam napravio sam, naravno uz pomoć obitelji i klijenata. Bez truda nema ništa, bude tu i čišćenja auta u dva-tri iza ponoći, kad se vratimo s vožnje, da bi ujutro sve bilo čisto i spremno za daljnje kilometre i klijente. I brat, koji ne vozi jer studira, ipak rado priskoči i pomogne, pere, čisti, uglanca sve da se mi možemo naspavati i odmorni krenuti opet na put. Svi sudjelujemo", ozareno priča Marin, očito zadovoljan i poslom i obitelji.

Priželjkuje i autobus
Do poslovnog je uspjeha prevalio više od milijun kilometara. Godišnje, veli nam, od kada ima tvrtku, dakle četiri godine, prijeđe i do 250.000 km, a od kada vozi, nekih osam godina, ima ukupno oko 1,4 milijuna kilometara. Toliko netko za života ne proveze. Želja mu je nabaviti i autobus, najprije mini, poslije i veliki. "To mi je želja, imati ta četiri tipa vozila, ali za to treba još dosta rada i strpljenja", objektivan je.

Za kraj ponudili smo mu da čitateljima Glasa Slavonije da neki vozački savjet. Marin veli kako, jer vozi uglavnom noću, ne jede nakon 18 sati, a važni su i odmor i san prije polaska. Organizmu je tako bolje. Inače, napominje Marin, ne pije ni kavu ni energetske napitke, samo vodu ili ponekad sok, pa se mnogi putnici čude što tako koncentrirano vozi. Sigurni su s njim.

ODGAJALI SU NAS DA BUDEMO EMPATIČNI

- Tata je radio sam, vozio je trideset i više godina, zarađivao za nas da sretno odrastamo i imamo svega dovoljno, ali nas je uvijek učio da moramo pomoći siromašnijima i slabijima, nemoćnima. Imali smo tragediju kada je brat bio peti razred, 2006. godine. Meni je bilo sedam, bratu deset godina kada ga je udario auto dok je prelazio cestu tu u Čepinu. Bio je šest dana u komi. Mama onda nije mogla raditi jer se morala za njega brinuti, a i bilo nas je troje djece. Tako da smo svi jako osjetljivi kada vidimo nekog bolesnog, starijeg, a pogotovo djecu bez roditelja. Pa i na putu, kada smo s djecom, uvijek gledamo da ju nečim počastimo, sladoledom, recimo. Sjećam se jednog putovanja, djeca su dobila jako dobar džeparac, 900 eura svako dijete za 12 dana, a sve im je bilo plaćeno, no kad smo stali u Mađarskoj na povratku, njih pet-šest, kao, nije gladno, a zapravo nisu imali više novca, sve su potrošili, pa smo ih mi počastili. Zapamtili su to kao lijepu gestu, ali i kao dobru lekciju. Jer uplaćivali su kladionicu, što nisu smjeli, a poslije nisu imali ni za sendvič i vodu na pumpi - prepričava Glavota.