Mihelić: Nije najvažnije koliko proizvodimo, nego koliko nam od proizvodnje ostaje

"Hrvatskom ratarstvu ne nedostaje znanja, nego uvjeta za konkurentnu proizvodnju", stoji u reagiranju predsjednika Hrvatske poljoprivredne komore, Željka Mihelića na kolumnu Ivana Malića.

Njegovu reakciju prenosimo u cijelosti:

Kolumna Ivana Malića o budućnosti hrvatskog ratarstva vrijedan je doprinos raspravi koja nam je prijeko potrebna. Podržavam njegove prijedloge o povećanju produktivnosti, udruživanju proizvođača, racionalnijem korištenju mehanizacije, razvoju navodnjavanja i stvaranju veće dodane vrijednosti.

U jednom se potpuno slažemo: ne možemo nastaviti raditi isto i očekivati drukčije rezultate.

Međutim, uz dobre prijedloge moramo otvoreno razgovarati i o ekonomskoj stvarnosti hrvatske poljoprivrede.

Ratarstvo je ekonomija obujma.

Nije isto obrađivati 100 ili 5.000 hektara. Veliki proizvođači imaju prednosti u nabavi repromaterijala, iskorištenosti mehanizacije, pristupu kapitalu i organizaciji poslovanja.

Mali ratar može biti jednako stručan i uspješan u proizvodnji kao veliki, ali teško može samostalno ostvariti jednake ekonomske uvjete.

Može proizvesti osam tona pšenice po hektaru i, pri cijeni od 187,50 eura po toni, ostvariti prihod od 1.500 eura, a da mu nakon podmirenja svih troškova ostane premalo za pristojan život obitelji i razvoj gospodarstva.

Zato nije najvažnije samo koliko proizvodimo, nego koliko nam od proizvodnje ostaje.

Prostor za promjene
Pšenica i kukuruz burzovne su robe čije se referentne cijene oblikuju na međunarodnim tržištima. Ni najveći hrvatski proizvođači ne mogu određivati svjetske cijene žitarica, ali mogu utjecati na svoje troškove i uvjete prodaje.

Upravo je tu prostor za promjene.

Malom poljoprivredniku treba omogućiti ekonomsku snagu velikoga

Hrvatska poljoprivredna komora predstavila je konkretan koncept gospodarskog udruživanja kojim bi ratar s 30 ili 50 hektara kroz zajedničku nabavu mogao ostvarivati cijene repromaterijala usporedive s proizvođačem koji obrađuje 4.000 ili 5.000 hektara.

Ne tražimo od malog poljoprivrednika da postane veliki. Želimo mu omogućiti da koristi ekonomske prednosti velikih, a da pritom zadrži samostalnost svojeg gospodarstva.

Zajednička nabava može smanjiti proizvodne troškove, zajedničko korištenje mehanizacije povećati učinkovitost, a organizirana prodaja i skladištenje poboljšati položaj proizvođača na tržištu.

Skladištenjem ne možemo određivati svjetske cijene žitarica, ali proizvođačima možemo omogućiti veću slobodu pri izboru trenutka prodaje, pod uvjetom da je to ekonomski opravdano.

Zato podržavam autorove prijedloge o udruživanju i strojnim prstenovima.

Voda nije dovoljna
HPK je ponudila razvojni model. Za njegovu provedbu potrebni su odgovarajući zakonski okvir, financijski instrumenti i poticajne mjere.

Poljoprivrednici se neće udruživati zbog političkih poruka, nego kada u tome prepoznaju jasnu ekonomsku korist.

Navodnjavanje je nužnost, ali voda nije dovoljna

Autor je potpuno u pravu kada govori o važnosti navodnjavanja. Bez njegova ozbiljnijeg razvoja teško možemo očekivati značajno povećanje konkurentne proizvodnje povrća u Hrvatskoj.

Ali prije velikih ulaganja moramo odgovoriti na tri pitanja.

Prvo, što ćemo proizvoditi?

Koje kulture mogu ostvariti dovoljno visoku dodanu vrijednost da pokriju troškove navodnjavanja, proizvodnje, rada i ulaganja, a da proizvođaču ostane primjerena zarada?

Drugo, za koga ćemo proizvoditi?

Bez organiziranog plasmana, ugovorenih tržišnih odnosa, skladištenja i prerade riskiramo da proizvođači ponovno snose najveći dio rizika, dok kupci imaju presudan utjecaj na otkupne cijene.

Treće, tko će proizvoditi?

Povrćarstvo je u pravilu radno intenzivnije od ratarstva. Nedostatak radne snage već je ozbiljno ograničenje, a bez mehanizacije, automatizacije i dobre organizacije rada teško ćemo značajnije povećati proizvodnju.

Navodnjavanje zato ne smije biti samo infrastrukturni projekt. Moramo znati što ćemo proizvoditi, kome ćemo prodavati i tko će tu proizvodnju obavljati.

Stočarstvo mora proći transformaciju
Autor s pravom otvara pitanje razvoja stočarstva i povezivanja biljne i stočarske proizvodnje.

Međutim, tradicionalni model stočarstva sve se teže nosi s rastućim troškovima rada, tehnologije, energije i ulaganja.

Veliki, tehnološki razvijeni sustavi u intenzivnoj proizvodnji mlijeka i mesa često imaju značajne prednosti ekonomije obujma. Ali ni njihova veličina sama po sebi ne jamči profitabilnost.

Manje farme također imaju budućnost ako povećavaju produktivnost, specijaliziraju se, razvijaju preradu ili ostvaruju veću dodanu vrijednost.

Tradicija je vrijednost koju trebamo čuvati, ali tradicija sama po sebi nije strategija gospodarskog razvoja.

Zato nije dovoljno pozivati ratare da prijeđu u stočarstvo. Potrebni su investicijski održivi modeli, dostupno financiranje, suvremena tehnologija i tržišna perspektiva.

U protivnom njihove probleme samo premještamo iz jedne proizvodnje u drugu.

Vrijeme je da počnemo planirati budućnost
Autorova očekivanja od Hrvatske poljoprivredne komore smatram opravdanima. HPK mora okupljati proizvođače, prepoznavati probleme i nuditi rješenja. Zato ovu kolumnu doživljavam kao dobrodošao doprinos raspravi, a ne kao kritiku od koje se treba braniti.

Ali odgovornosti moraju biti jasno podijeljene. HPK predlaže i zastupa interese proizvođača, dok Vlada i Ministarstvo poljoprivrede imaju ovlasti i odgovornost za oblikovanje i provedbu poljoprivredne politike.

A upravo tu vidim jedan od najvećih problema.

Ministarstvo hitnih službi
Ministarstvo poljoprivrede prečesto je djelovalo kao Ministarstvo hitnih službi. Gotovo svakodnevno gasilo je požare, rješavalo aktualne krize i saniralo posljedice problema koji su se godinama gomilali.

Problem nije u tome što Ministarstvo rješava svakodnevne krize. To mora raditi. Problem nastaje kada gašenje današnjih požara postane zamjena za planiranje budućnosti.

Hrvatska ima strateške dokumente, ali strategija ne smije ostati samo dokument.

Moramo jasno odrediti kakvu poljoprivredu želimo imati za 30 godina. Koliko hrane želimo proizvoditi, kakvu produktivnost postići, kakvu strukturu gospodarstava razvijati i kako osigurati da poljoprivredne obitelji mogu pristojno živjeti od svojeg rada?

Ti ciljevi moraju biti mjerljivi, financijski utemeljeni i praćeni dosljednom provedbom, neovisno o promjenama ministara i vlada.

Hrvatskom poljoprivredniku ne treba objašnjavati da mora biti konkurentan. Treba mu omogućiti uvjete u kojima to može postati.

Jer dok god ne budemo znali kakvu poljoprivredu želimo imati za 30 godina, nastavit ćemo se baviti posljedicama prošlosti umjesto da gradimo budućnost.

A hrvatska poljoprivreda više nema vremena za takav pristup.