Milijarderi budućnosti danas prodaju pamet za nula kuna

Chris Anderson, glavni urednik magazina Wired, nedavno je objavio knjigu intrigantnog naziva ‘Free - the Future of a Radical Price’ iznijevši ondje svoje teze o tome zašto ekonomija besplatnog u digitalnom svijetu ima smisla i može biti itekako isplativ poslovni model. Nastavljajući ideje iz svoje prve knjige ‘Dugi rep’, koja je postala jedna od najvažnijih referencija kad se govori internetskoj ekonomiji, autor ponovno polemizira sa svim onima koji na internet gledaju kao na još jedan medij koji se ni po čemu ne razlikuje od dosadašnjih sredstava komunikacije tvrdeći upravo suprotno - mreža svih mreža ima obilježja koja joj omogućavaju da potpuno preokrene poslovne modele uvriježene posljednjih nekoliko stoljeća.

Iako je i u povijesti bilo poslovnih pothvata koji su nudili nešto besplatno da bi zaradu ostvarili na nečemu što se naplaćuje, Andersonov je stav da sve digitalno teži prije ili poslije bude besplatno, a oni koji to na vrijeme shvate i od toga naprave uspješan poslovni model bit će milijarderi sutrašnjice. Kako nešto može težiti tomu da bude besplatno? Anderson tu pravi distinkciju između ekonomije bajtova i ekonomije atoma. Prema njemu sve fizičke stvari imaju svoju cijenu, koja može biti viša ili niža, a njome upravlja zakon oskudnosti koji svaku cijeni prema njezinoj dostupnosti i marginalnim troškovima proizvodnje. Ekonomija bajtova drukčija je zato što na nju djeluje poznati Mooreov zakon koji kaže da se cijena bilo čega digitalnog prepolavlja svakih 18 mjeseci, tako da se marginalni troškovi digitalne pohrane (storage), procesora i internetskih veza (bandwith), iako nisu nula, zbog toga što im se cijena prepolavlja u pravilnim i sve kraćim vremenskim razdobljima, mogu zanemariti i smatrati doista beznačajnim. Tvrtke koje su to shvatile i počele graditi svoju poslovnu filozofiju na tome da će ih troškovi digitalnog transfera i pohrane podataka uskoro stajati toliko malo da ih mogu zanemariti danas su jedne od najvećih u djelatnosti. Anderson misli da smo tek na početku razvoja ekonomije besplatnoga.

Pozornost mjerena ‘klikovima’
Najbolji je primjer za to Google. Ta tvrtka koja danas ima prihode veće od 20 milijardi dolara počela je uspon nudeći najprije uslugu pretraživanja, a zatim i sve druge proizvode (Gmail, Google Docs, Google Earth i sl.) potpuno besplatno za krajnje korisnike. Tek kad je stekao dovoljan broj poklonika, Google je počeo razmišljati kako monetizirati svu pozornost koju ima na internetu.

Upravo je pozornost prema Andersonu ono na čemu tvrtke budućnosti trebaju graditi svoj uspjeh u svijetu jedinica i nula. Internet kao komunikacijski kanal, koji se danas proteže na gotovo sve što je dostupno osjetilima vida i sluha, toliko je povećao dostupnost informacija da su korisnici doslovno bombardirani tisućama informacija koje se ondje nude, bilo u obliku zabave, ili u vidu drugih vrsta informacija. Stoga je danas količina pozornosti mjerena brojem ‘klikova’ na određenu stranicu ono na čemu valja graditi poslovni uspjeh. U obilju koje internet nudi upravo se pozornost i posjećenost danas mogu monetizirati, tj. pretvoriti iz jedinica i nula u konkretan novac. U prošlim vremenima komunikacijski kanali bili su jednosmjerni, zato je logika bila prilično jednostavna: bombardirajte korisnike medija reklamama i zajamčen vam je uspjeh. Danas je takav pristup mnogo teži jer klasičnim medijima konkurira gomila besplatnih koji su ili besplatni (YouTube, Facebook, Twitter) ili ih sami korisnici tretiraju takvima kršeći zakone o autorskim pravima (‘skidanje’ glazbe i videosadržaja na ‘peer-to-peer’ mrežama).

Kršenje prava
Borba s prekršiteljima autorskih prava umjesto promjene uspostavljenih odnosa na relaciji korisnik - proizvođač sadržaja na internetu unaprijed je osuđena na propast, tvrdi Anderson, baš kao što su propali pokušaji filmskih kompanija da zaustave proizvodnju videorekordera prije nekoliko desetljeća. Iako proizvođači sadržaja (medijske kompanije) i dalje ne posustaju u tome, presude protiv Pirate Baya i sličnih internetskih servisa samo će odgoditi neizbježno, a to je ne samo kontraproduktivno nego i financijski iscrpljujuće za one koji pribjegavaju takvu gušenju slobode na internetu. Stoga Anderson, ali i mnogi drugi koji promišljaju internet, smatra da digitalnoj ekonomiji valja pristupiti na drukčiji način.

Modeli monetiziranja pozornosti na internetu nisu jednoznačni čak ni za svaku industriju, a kamoli za cijeli internet, tako da se kompanije još traže. Trenutačno smo u fazi pokušaja i pogrešaka, koja za neke može značiti propast (Napster), a za druge golem uspjeh mjeren milijardama dolara (YouTube, Facebook). To otvara vrata mnogima s dobrom idejom i poznavanjem tehnologije da se obogate u vrlo kratkom roju, a s druge strane prisiljava velike tvrtke da promijene način poslovanja u skladu s novim navikama njihovih potrošača i konzumenata.Iako kaotičan i katkad nepravedan, internet i digitalne tehnologije doista su najvažniji izum u posljednjih tridesetak godina. Činjenica da je ekonomija bajtova utjecala na pad prihoda tvrtki ne znači da su ti prihodi nestali: oni su se samo preselili u neke druge oblike i forme koje su, mora se priznati, demokratičnije i poštenije prema nama, krajnjim korisnicima. Oni koji besplatno prihvate kao samo jedan od poslovnih modela bit će novi milijarderi budućnosti koji će stajati na tronu zajedno sa Googleom, eBayom i ostalim kraljevima digitalnog.