Nitko ne želi kupiti pšenicu

U predstojeću žetvu pšenice, koja bi trebala početi za najviše desetak dana, seljaci ulaze s dosad najviše nepoznanica. Ni približno se ne zna njezina otkupna cijena, međutim, još ih više od toga zabrinjava tko će ovogodišnju pšenicu uopće kupiti. U silosima je još i lanjske pšenice a od potencijalnih otkupljivača još se nitko ne javlja. Očekuje se da bi Hrvatska ovog ljeta u silosima mogla imati, sa zalihama, čak više od milijun tona pšenice, a domaće potrebe kreću se između 550.000 i 600.000 tona.

Sve ostalo tržni je višak koji bi se trebao izvesti, no pitanje je komu kada i zemlje okruženja imaju dovoljno, ako ne, kao i Hrvatska, čak i višak pšenice. Minimalna cijena koju traže udruženi ratari ove je godine 1,25 /kg, što je manje nego lani, kada je kilogram bio 1,50 kuna.

Seljaci kažu da ovogodišnju cijenu pšenice temelje na poskupljenju repromaterijala, prije svega mineralnog gnojiva, a tvrde i da u godini krize samo traže ono što su uložili te da zarade ove godine neće biti.

- Ako u krizi svi moraju podnijeti teret, podnijet ćemo ga i mi, ali treba postaviti pitanje - kako to da, uz jeftiniju pšenicu, građani ne jedu i jeftiniji kruh i pekarske proizvode. Očito je da pekari i mlinari vrte ekstremne zarade, pa zato i sada o otkupu i cijeni šute i kalkuliraju - kaže Mato Brlošić, predsjednik seljačke udruge Brazda, te dodaje da traže uloženo da koliko-toliko zaštite svoj kapital.

Neplanska proizvodnja
Osim toga, seljački zahtjevi i s posljednjih prosvjeda i u pregovorima oko otkupne cijene pšenice koji slijede, u smjeru su uređenja tržišta, prije svega da se načini i bilanca roba - da se napokon zna koliko i čega sijati, a ne da sije tko i koliko čega hoće ili napamet. Tako se ne bi dogodilo da se kao, primjerice, prošle jeseni u Hrvatskoj zasije 200.000 ha pšenicom, a da nitko ne vodi brigu o tome tko će urod i kupiti.

U iščekivanju nastavka pregovora s Vladom Republike Hrvatske i resornim ministarstvom, potencijalni otkupljivači za sada još šute, pa i oni najveći. Iz udruženja mlinara i pekara Žitozajednice može se tek čuti da Hrvatska ima najviše zaliha pšenice u posljednjih 40 godina. Navodno da su zalihe dovoljne čak do listopada ove godine. Svi se manje-više slažu da su zahtjevi ratara vezano uz otkupnu cijenu pšenice opravdani, da je položaj tvrtki otkupljivača nezavidan, jer im banke, za razliku od prijašnjih godina, uskraćuju kredite, a i mogućnosti države sada su vrlo skromne, no unatoč tomu, svi su pogledi seljaka sada upereni u državu, za koju drže da je najveći krivac takvom stanju. Seljaci kažu da od cijene od 1,25 kuna za kilogram pšenice ne odustaju. Smatraju da otkupljivači pšenice šute jer su se lani opekli, kada su pšenicu plaćali 1,50 kuna po kilogramu, da bi cijena ubrzo nakon žetve počela padati. Tada su seljaci zadovoljno trljali ruke a trgovci bili na gubitku. No koliko je tržište nepredvidljivo, dovoljno govori podatak da je godinu prije (2007.) samo 20 dana nakon žetve cijena pšenice počela naglo rasti pa su seljaci izgubili, a trgovci pak trljali ruke. Kako bilo da bilo, zavisno od godine, na pšenici nekad profitiraju jedni, a nekad drugi. Oni koji uvijek sve to plaćaju hrvatski su građani, koji bi i sada trebali platiti i poljoprivredne poticaje (koji su među najvišima u Europi) i razliku u cijeni pšenice, subvencionirati izvoz viška pšenice i...

Sve će to narod p(oz)latiti
Uoči nastavka pregovora seljaka i predstavnika Vlade u kuloarima se navodno počelo šuškati da mlinari i pekari planiraju ovih dana izaći s otkupnom cijenom od jedne kune za pšenicu. - Mi nemamo ništa protiv, neka bude ta cijena, ali neka država namiri razliku jer ona je i najveći krivac za ovakvo stanje - zaključuje Brlošić. A tko je država? Država su građani. Možda je i točno da su oni najveći krivci, ali najviše zato što su odavno i oni trebali dići svoj glas i zbog izdvajanja novca poreznih obveznika za poljoprivredu koja je sve više nalik na bunar bez dna, i zbog toga što se potiče sve i svašta, pa čak i uvoznike (primjerice, subvencionirani uvoznici prasadi…) ali i stoga jer se izdvaja na milijune kuna stranim kompanijama prerađivačima mlijeka, pa i velikim poljoprivrednim sustavima, koji opet preko svojih trgovačkih kuća građanima doslovce gule kožu i slično. No, to je za neku drugu temu.

Pšenica i političko pitanje
Otkup pšenice u Hrvatskoj godinama je i političko pitanje, što potvrđuju i sami seljaci. Mato Brlošić kaže da je to vjerojatno stoga što je ta žitarica osnovna poljoprivredna kultura za ljudsku prehranu. Slavko Novaković, predsjednik Udruge obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, također se slaže da je pšenica političko pitanje, ali ističe da je prije svega politiziraju pojedini seljaci. Stanko Zdravčević, tajnik Zajednice udruga seljaka Slavonije i Baranje, kaže da će pšenica biti i političko pitanje sve dok država ne načini bilancu potreba. Nije trebalo dozvoliti da se pšenica jesenas sije na 200.000 ha. No kod nas je problem i kada zasijemo malo i kad zasijemo puno, sve se ispolitizira, kaže Zdravčević, uz napomenu da je pšenica najvažnije poljoprivredno pitanje, jer se po njezinoj cijeni određuje i cijena ostalih poljoprivrednih proizvoda; suncokreta i kukuruza.

Kako bilo da bilo, pred seljacima je ovog ljeta puno posla, od cijene koju traže neće odustati, makar morali ponovno u prosvjede (ovaj put, kažu, idu u blokadu granica), no sada im je prioritet pšenicu požeti i spremiti u silose. Slavko Novaković kaže da ih čeka i borba za dobivanje zakona od skladišnici, na temelju kojeg će moći dobiti dokument skladišnicu, koja će ih zaštiti od prekupaca ali i od krađe u silosima, jer se ponovno počelo događati da netko preda robu na čuvanje u silos, a potom da robe jednostavno nema.