Pijesak je vrlo tražena roba, a iznenadit će vas za što se sve koristi i tko ga najviše uvozi

Države Arapskog poluotoka poput Katara, Saudijske Arabije ili Ujedinjenih Arapskih Emirata, prisiljene su uvoziti pijesak koji je u svijetu postao toliko tražena roba da su neke države zabranile njegov izvoz

Postoji onaj aforizam da se pravi trgovac poznaje po tome što će Eskimima prodati hladnjake. Jednako pravilo bi onda moglo vrijediti i za onoga koji uspije uvaliti pijesak nekome tko živi u nekoj od država koje okružuju Saharu, ili onih na Arapskom poluotoku. A upravo to uspijeva nekim australskim i drugim kompanijama koje izvoze pijesak u Katar, Saudijsku Arabiju, Ujedinjene Arapske Emirate...

U odnosu na figurativni hladnjak sa samog početka pitanje pijeska je još interesantnije jer dok se u proizvodnji hladnjaka još i utroši nekakav trud i energija pa bi bilo razumno da ga se pokuša prodati čak i Eskimima, pijesak je, barem na prvi pogled, gotovo bezvrijedan i ima ga svugdje. Pa zašto ga onda države koje ga imaju u izobilju još i uvoze?

Pijesak ima vrlo široku primjenu. Prva je, naravno, građevinarstvo. Enormne količine koriste se kako bi se umiješali beton i asfalt, i proizvele cigle. Nadalje, pijesak se koristi u proizvodnji elektronike, u proizvodnji stakla, poljoprivredi, u sve popularnijoj metodi proizvodnje nafte, tzv. frakturiranju, i još mnogim drugim djelatnostima.

Uz sve to, nekolicina zemalja velike količine pijeska koristi kako bi – povećala svoj teritorij. Singapur je od šezdesetih godina svoj teritorij povećao za dvadesetak posto, Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) su gradili atraktivne nekretnine na umjetno stvorenim otocima, male otočne države poput Maldiva ili Kiribatija koriste pijesak kako bi se osigurale od rastuće razine oceana, a poznati su i kontroverzni potezi Kine u stvaranju umjetnih otoka u Južnokineskom moru iz geopolitičkih razloga.

Glavna je primjena pijeska ipak ona u građevinarstvu. I tu se nalazi razlog zašto su države Arapskog poluotoka prisiljene uvoziti pijesak. Pustinjski pijesak jednostavno je presitan, prefin i neprikladan za veliku većinu primjena u građevinarstvu. Za te potrebe najviše se koristi pijesak iz ležišta u jezerima, rijekama ili moru. A građevinska eksplozija koju tamošnji gradovi prolaze posljednjih dvadesetak godina jednostavno je dovela do toga da su Arabija, Katar, UAE iscrpili svoje zalihe i prisiljeni su uvoziti pijesak mada im je doslovno pod nogama.

Priliku su iskoristile australske kompanije poput tvrtke GMA Garnet ili NT Prestressing čiji su proizvodi na bazi pijeska korišteni u izgradnji najviše građevine na svijetu, poznatog Khalifa tornja u Dubaiju. Australija je jedan od najvećih svjetskih izvoznika minerala i drugih rudarskih sirovina i tamošnje kompanije dobro su iskoristile građevinski zamah u arapskim državama, ali i u Kini.

Singapur je od 1960-ih godina svoj teritorij povećao za dvadesetak posto

Kina je, prema procjenama stručnjaka, u 2016. godini bila kriva za čak polovicu globalne potražnje građevinskog pijeska, i to u količini od oko sedam milijardi tona. Za usporedbu, u Europi je iste godine potražnja za građevinskim pijeskom bila u razini nešto većoj od milijardu tona. Takva potražnja dovodi i do nestašice adekvatnog pijeska kao i do vrlo ozbiljnih ekoloških problema izazvanih iscrpljivanjem nalazišta.

Pijesak je globalno i lokalno postao toliko tražena roba da, primjerice, Indija ima ozbiljnih problema s tzv. "pješčanom mafijom" koja nelegalno iskorištava tamošnja nalazišta pijeska, a indijski mediji procjenjuju da se radi o tržištu godišnje vrijednom 2,3 milijarde dolara. Agencija Ujedinjenih naroda za okoliš UNEP (United Nations Environment Programme) procjenjuje da čak 85 posto količine sirovih materijala koji se godišnje proizvedu kopanjem i rudarenjem otpada na pijesak i šljunak.

Kinezi su veliki potrošači pijeska, a osim njega kao građevinski materijal, barem tijekom festivala u Harbinu, koriste snijeg i led

U pojedinim državama poput Maroka, Kenije i nekim karipskim državicama crpljenje pijeska s morskih plaža i iz rijeka dovelo je do ozbiljnih ekoloških problema. U Kini je za stanovnike koji žive oko najvećeg tamošnjeg jezera Pojang crpljenje pijeska postalo lukrativna gospodarska aktivnost, no istovremeno je dovelo i do odumiranja jezerskog života, što stvara probleme s prehranom lokalnog stanovništva.

Kopanje pijeska s morskih plaža koji se izvozio u Singapur natjeralo je Indoneziju i Maleziju da u potpunosti zabrane njegov izvoz, susjedni Kambodža i Vijetnam su također uveli ograničenja, a Mjanmar je zabranio crpljenje pijeska s dijela svojih plaža. Na kraju krajeva, i tijekom građevinske eksplozije u Hrvatskoj prije desetak godina poznati su bili brojni slučajevi ilegalnog i polulegalnog crpljenja pijeska i šljunka iz naših rijeka i jezera s kojima se država neuspješno nosila.

Pijesak je tako posljednjih godina, iako ga ima u izobilju, pomalo paradoksalno postao i sirovina koje nedostaje i kojoj raste cijena. Dobra vijest je da postoje i alternative pijesku i kako će mu cijena rasti, reciklaža u građevini, ali i u drugim područjima gdje se koristi, će imati sve veću ulogu. No, do tada će spretni poduzetnici koristiti priliku za brzu zaradu, pa i u tome da pijesak prodaju Arapima.

Ako se uz sve ovo sjetimo i činjenice da hrvatski poduzetnici izvoze lišće, grane, mulj, slamu i niz druge, na prvi pogled, neočekivane izvozne robe, izvoz pijeska u arapske zemlje i ne mora biti toliko neobičan. Možda bi Končar ipak mogao Eskimima ponuditi hladnjake.

Saudijska Arabija uvozi i deve

Nije samo pijesak roba koje Saudijska Arabija ima u izobilju, ali ju je ipak prisiljena uvoziti. Najveća država Arapskog poluotoka uvozi i deve, odnosno devino meso. U igri se opet nalazi Australija u koju su, ponajviše iz Indije i Palestine, tijekom 19. stoljeća uvezene deve jer su prilagođene pustinjskom životu. Populacija divljih deva u Australiji je kroz desetljeća enormno narasla, a kako je industrijski uzgoj u Saudijskoj Arabiji doveo do pada kvalitete tamošnjeg devinog mesa, koje je dio svakodnevnog jelovnika građana, Australci su počeli izvoziti kvalitetnije meso divljih deva u Saudijsku Arabiju. Uz meso, Saudijci uvoze i žive životinje za potrebe daljnjeg uzgoja, kao i za popularne utrke deva.