Počinje novo zlatno doba nuklearne energetike

Projekt u Sellafieldu, gdje će se graditi najveća NE u Europi, potvrda je da Britanci nuklearnu energiju vide ozbiljnim dijelom svog energetskog miksa.

U pozadini kakofonične rasprave o tome hoće li ukrajinska kriza utjecati na sigurnost opskrbe prirodnim plinom i hoće li li građanski rat u Iraku dovesti do rasta cijene nafte, u Europi se nazire početak renesanse jedne druge grane energetike - one nuklearne.

Budućnost bi mogla pokazati kako je simbolički kamen temeljac tog novog procvata korištenja atomske energije na starom kontinentu zakopan u gradiću Sellafieldu u britanskoj pokrajini Cumbriji, gdje bi vrlo skoro trebala niknuti najveća nuklearna elektrana u Europi. Veliki korak naprijed u projektu Moorside - gradnji tri reaktora ukupne snage 3,4 gigavata - napravljen je prošlog tjedna kad je 50-postotni udjel u projektu preuzeo japanski tehnološki div Toshiba. Kad se dovrši, nuklearna elektrana trebala bi zadovoljavati oko 7 posto britanske potrošnje električne energije, a u njezinu gradnju će konzorcij, predvođen Japancima i francuskim GDF Suezom, uložiti nešto više od 10 milijardi funti.

Očekuje se da će tijekom gradnje objekta biti stvorena 21 tisuća novih radnih mjesta, no važnije od toga, projekt Moorside može se smatrati konačnom potvrdom kako Velika Britanija nuklearnu energiju vidi ozbiljnim dijelom svog energetskog miksa. Tek prije godinu dana britanska vlada s EDF-om je sklopila ugovor o gradnji nuklearne elektrane Hinckley C i to po tzv. "power purchase agreementu" - modelu kojim se javni naručitelj obvezuje dugoročno kupovati energiju proizvedenu u elektrani po određenoj cijeni. U tom slučaju Britanci su EDF-u jamčili iznimno visoku cijenu od 120 eura po megavatsatu za cjelokupnu proizvodnju, no ugovor je pod razmatranje uzela EK, tvrdeći kako predstavlja "prikrivenu" državnu subvenciju, te potencijalno kršenje pravila o slobodnom tržištu energije.

U igri Mađari i Rumunji
Britanci takve optužbe odbijaju, a o cijelom slučaju na kraju bi mogao odlučiti jedan od nadležnih europskih sudova. U načelu radi se o sporu koji bi uvelike mogao definirati budućnost nuklearne energetike u Europi. Gradnja nuklearnih elektrana ekstremno je kapitalno intenzivna vrsta investicija, čiji se povrat ostvaruje kroz vrlo dug rok. S obzirom na to, nije teško zaključiti kako će se rijetko koji investitor odlučiti na takvo ulaganje, ako su mu budući prihodi određeni isključivo tržišnim kretanjima cijene energije - posljednjih godina iznimno volatilnom i teško predvidljivom kategorijom.

Utoliko, britanski model, s dugoročnim otkupnim aranžmanom uistinu bi se mogao pokazati kao temelj razvoja budućih investicija u ovom sektoru u Europi, no nuklearne elektrane u Europi u ovom trenutku grade se i bez takvog financijsko-regulatornog okvira. Konkretno, 2015. u Finskoj bi u pogon napokon trebao biti pušten novi reaktor elektrane Olkiluoto, inače prve komercijalne primjene revolucionarnog EPR reaktora, čiji završetak kasni punih šest godina. Francuska, tradicionalni europski lider po pitanju nuklearne energetike, također ima ambiciozne planove za gradnju novih reaktora, a tome su se nedavno priključile i neke države srednje i jugoistočne Europe. Mađarska je tako tek prije nekoliko mjeseci s ruskim Rosatomom potpisala ugovor o gradnji novog reaktora u tamošnjoj elektrani Paks, dok Rumunjska sve intenzivnije pregovara s kineskim državnim ulagačim oko ulaganja 6,3 milijarde eura u gradnju nova dva reaktora u tamošnjoj nuklearnoj elektrani Cernovoda.

Kako se radi o golemim ulaganjima koje države u pravilu financiraju kreditima, ključnim razlogom odabira određenog isporučitelja tehnologije pokazuje se financijski aranžman koji te tvrtke nude, odnosno jeftini krediti koje nude kupcima. Primjerice, Rusija je Mađarima za projekt Paks osigurala kredit od 10 milijardi eura na rok otplate od 21 godine, uz 9 godina počeka i kamatu od oko 4 posto. Kineske, japanske i korejske izvozne banke nude još i povoljnije kreditne uvjete, no takvi aranžmani otvaraju daljnje probleme vezanih za pitanja energetske ovisnosti

Elektrane na Bliskom istoku
Naime, iako je to u široj javnosti malo poznato, odabir nuklearnih energetskih tehnologija pri gradnji elektrana često podrazumijeva i dugoročnu opredijeljenost k nabavi određene vrste goriva. Zemlje EU trenutno oko 97 posto svojih potreba za uranom zadovoljavaju uvozom, od čega čak 40 posto dolazi iz Rusije, pa ispada da je u tom sektoru ovisnost Europe o Rusiji još i veća nego u slučaju prirodnog plina. Bugarska, Češka, Finska, Mađarska i Slovačka u potpunosti su ovisne o ruskom nuklearnom gorivu, a sve je više stručnjaka koji upozoravaju kako se radi o ekstremno opasnoj situaciji, s obzirom da je izmjena dobavljača nuklearnog goriva iznimno dug i kompleksan proces jer tehnologija svakog svjetskog proizvođača u pravilu zahtijeva specifičnu vrstu goriva, kao i dizajn nuklearnih šipki.

Upravo želja za smanjenjem ovisnosti o ruskom nuklearnom gorivu vjerojatno je razlog zašto je tek prije nekoliko dana Bugarska s američkim Westinghouseom sklopila ugovor o prodaji 30-postotnog udjela u državnoj tvrtki Kozloduj NPP, inače investitoru u gradnju novih blokova u tamošnjoj nuklearnoj elektrani Kozloduj. Westinghouse je najveći svjetski dobavljač nuklearnog goriva, a njegovim ulaskom u projekt Bugarska će očito diversificirati svoje izvore dobave. Ta geopolitička igra u budućnosti će se intenzivirati u Europi, no dugoročno će svoj vrhunac doživjeti u državama Bliskog istoka i Afrike koje tek rade na pokretanju vlastitih nuklearnih programa.

Prema nacionalnim planovima nuklearne elektrane trebale bi biti izgrađene u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Saudijskoj Arabiji, Jordanu, te možda u Bahrainu i Omanu. U Africi, osim Južne Afrike, koja već posjeduje dvije nuklearne elektrane, planove su predstavili Senegal, Gana i Uganda, dok ambiciju imaju i Kenija, Maroko, Alžir i Egipat. Dakako, u sljedeća dva desetljeća tek rijetke od ovih država te će svoje ambicije uspjeti i realizirati, no takav globalni interes može se smatrati još jednim dokazom da svijet ulazi u novo zlatno doba nuklearne energetike. Bez obzira na svu deklariranu predanost nekih europskih država izgradnji energetskih sustava bez nuklearnih kapaciteta, nastavi li se ovaj trend, Europa - želi li zaštititi svoju globalnu konkurentnost - novi uzlet nuklearne energetike naprosto neće moći ignorirati.