Rekordan uvoz voća, veći od 210 milijuna dolara

U prvih deset mjeseci ove godine u Hrvatsku je uvezeno voća za rekordnih 210 milijuna dolara, a samo u prvih šest mjeseci uvezeno je 135 tona nektarina i 59 tona šljiva više nego lani.

Cijene voća u prodavaonicama, a nešto manje i na domaćim tržnicama, ove su godine osjetno niže nego prethodnih godina. Velik pritisak na cijene stvara uvozno voće, osim grožđa, koje ima izvozne subvencije. Frane Ivković, glasnogovornik Hrvatske voćarske zajednice, kazao nam je da je urod voća u Europi ove godine iznimno dobar, zbog čega su cijene niske. To je dobro za potrošače, istaknuo je, ali ne i za domaće proizvođače voća koji nisu konkurentni. Dodao je da se na otvorenom tržištu, koje je zasuto robom iz uvoza, ne može živjeti od 200 stabala bresaka ili hektara-dva šljiva, jer velike zemlje poput Rusije traže gotovo neograničene količine toga voća za uvoz. Prošle je godine u Hrvatsku uvezeno svježeg voća u vrijednosti od 184 milijuna dolara, a izvoz je iznosio samo 26 milijuna dolara. Uzrok toliko visokom vanjskotrgovinskom deficitu, koji je ove godine za prvih deset mjeseci deblji i za 1,1 milijardu dolara uvezenih prehrambenih proizvoda, kad je voće u pitanju, kaže Ivković, leži u tome što se voćarstvo predugo nije doživljavalo kao grana proizvodnje u koju vrijedi ulagati. »Mandarine, a od nedavno i jagode, jedino su voće koje Hrvatska proizvede dovoljno za vlastite potrebe. Samo smo jabuka prošle godine uvezli 35.000 tona, a proizveli 30.000 tona, dok ostalog voća uvozimo između 90 i 95 posto«, ističe Ivković. No, dodaje da se u prošlih gotovo 20 godina na uvoz voća potrošilo čak tri milijarde eura. Prema našim procjenama, kaže Ivković, potrebno nam je milijardu eura ulaganja u voćarstvo da se oslobodimo uvoza onog voća koje možemo proizvoditi doma. To su gotovo sve vrste voća, koje se zahvaljujući povoljnim klimatskim uvjetima, osim banana i egzotičnog voća, mogu uzgajati na području doline Neretve i Dalmacije do Slavonije i Zagorja. Istina je da su kapitalna ulaganja i državne subvencije osjetno pomogle razvoju domaćeg voćarstva, no čini se je predugačak put od proizvodnje do tržišta, koje je pod kontrolom uvoznika. U uvjetima krize, smatra Ivković, voćari koji imaju otprije podignute nasade proći će više-manje bez problema, ali oni koji su nedavno počeli mogli bi imati poteškoća. Ipak, ako se nastavi s ulaganjima u voćarstvo, te se poveća interes mladih za tim poslom, u idućih pet do šest godina Hrvatska bi, procjenjuje, mogla zadovoljiti do 70 posto potrošnje voća. Inače, Hrvatska ima samo 21.000 hektara voćnjaka. Na hrvatskom je gospodarstvu da prepoznaju voćarstvo, koje je radno intenzivna grana proizvodnje, kao vrijedan posao jer u zemljama EU-a voćarstvo cvjeta. U ovo doba godine, zimi, najviše ovisimo o uvozu voća. Banane su uvjerljivo na prvom mjestu, što ne čudi jer su najprodavaniji proizvod ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu. Iako potrošači sve više traže domaće voće, njega nema. Domaćem voćarstvu nedostaje mreža zadruga i klastera u koju bi se povezali mali voćari.

Najbolje to pokazuje primjer Poljske koja je za razvoj voćarstva iskoristila i novac Unijinih fondova, pa su se uspjeli nametnuti trgovcima. Hrvatski su trgovci posebna priča jer žele prodavati domaće voće, ali ga žele nabavljati od nekoliko većih dobavljača iz jedne regije, a ne od njih stotinjak iz više županija. Uz to, proizvodnja voća neosigurana od tuče i drugih elementarnih nepogoda, bez dovoljno hladnjača i otkupnih stanica, obično je neisplativa, što se mora promjeniti želi li se uspješno baviti voćarstvom.