Rizične poslovne odluke uvijek je donosio ležerno, bez grča

Vlasnik tvrtke Tokić, vodeće u trgovini autodijelovima u Hrvatskoj, ključne odluke koje su vodile prema rastu i razvoju biznisa nikad nije donosio u uredu, već u restoranima. I uvijek je to činio opušteno i uz moto: ‘Pa što ako propadne, neće svijet propasti!‘

Kada dvoje ljudi koji su samo površni znanci o trećem čovjeku ispriča gotovo istovjetnu priču, onda je teško ne povjerovati da je taj treći zaista takav kakvim su ga opisali. Za Iliju Tokića, vlasnika tvrtke Tokić, njegovi višedesetljetni prijatelji Vesna Šuman i Slavko Ivanković imaju samo riječi hvale i pritom ostavljaju dojam da su njihovi navodi iskreni: biznismen, samopouzdan, smiren, umjeren, filantrop.

Inače, tijekom godina moglo se o njemu u poslovnim krugovima čuti samo dobro: da odlično razvija svoj biznis i da se nitko nikada na njega nije požalio, ili barem mi nismo naletjeli na takvoga. A život ni Iliju ni njegova brata i pet sestara baš nije mazio u ​rodnome ​Rakitnu, selu​ pokraj Posušja u Hercegovini. Njih šest rodilo se, kaže Ilija, u kući bez struje i vode, a njega je mama Zorka rodila pod vedrim nebom jedne kišovite i prohladne listopadske noći 1955. kad se s planine Oštrca vraćala u selo. Ondje je boravila cijelo ljeto čuvajući stoku, a kad je zahladnjelo, krenula je natrag kući. Na pola puta uhvatili su je trudovi.

– Jedna je baka vidjela da je stoka koju je mama tjerala pred sobom počela lutati pa je krenula da vidi što se događa. Ugledala je mamu i mene tek rođenoga. Kamenom je razrezala pupkovinu – pripovijeda Tokić i u šali dodaje da se odmah počeo kaliti na toj hladnoći i kiši.

Zbijati šale na svoj račun, ali i tuđi, jedna je od njegovih osobina, no oni koji ga poznaju reći će da nikad nije pretjerivao u tome. Njegova umjerenost i smirenost proizilaze iz kršćanske etike koje se drži cijela obitelj. Majka Zorka, domaćica, i otac Zdravko, poljoprivrednik, koji u tada siromašnom kraju nije ni mogao dobiti neki posao, djecu su odgajali u katoličkom duhu, što u ono vrijeme baš nije bilo popularno u vlasti.

– Odgojen sam u kršćanskom duhu, ali i danas imam prijatelje u Sarajevu, Istanbulu, u Srbiji, Makedoniji, po cijelom cijelom svijetu, i ne zanima me u što vjeruju. Dobri su ljudi – kaže Ilija, koji ipak ne forsira priče koje i danas dijele hrvatsko društvo.

Naime, reći će, obitelj se 1966. iz rodnog Rakitna preselila u okolicu Zagreba, u Sesvete, isključivo zbog ekonomskih razloga i školovanja djece.

– Imao sam tada jednaest godina, krenuo sam u peti razred, i prvi sam put u životu pritisnuo prekidač i upalio svjetlo. Otac je htio da budemo blizu Zagreba kako bi se nastavio baviti poljoprivredom pa smo i u Sesvetama nastavili čuvati ovce i krave – pripovijeda Ilija.

Nakon završene osnovne škole iz pragmatičnih je​ razloga​ nastojao upisati srednju školu koja će mu što prije omogućiti zaposlenje, kako bi prestao biti teret roditeljima. Upisao je zato Trgovačku školu na Kennedyjevu trgu, što će biti sudbonosno za njega. Najprije je u školu išao četiri dana u tjednu te dva dana na praksu (poslije tri dana) koju je obavljao u prodavaonici autodijelova Zagreb auto u Martićevoj ulici. Bila je to prva generacija u školi koja je pohađala praksu u prodavaonici​ autodijelova, a Ilija se toliko svidio zaposlenicima da mu je poslovođa na kraju srednje škole, 1973., ponudio da se zaposli u toj tvrtki.

U međuvremenu mu se otac zaposlio u Badelu kao transportni radnik, a Ilija mu je, kad je počeo raditi, kupio 'tamić ' (nosivosti od dvije tone) pa se počeo baviti prijevozom, nakon čega je otišao u mirovinu. Ne začuđuje to, jer oduvijek je bio iznimno privržen obitelji, no vjerojatno je postojao još jedan razlog da pomogne ocu: Ilija se nije mirio sa siromaštvom, vjerovao je u sebe, što je još jedna, kažu, njegova osobina koja ga je dovela tamo gdje je sada. Uglavnom, godinu dana nakon zaposlenja otišao je u vojsku iz koje se vratio sa željom da upiše višu školu za vanjsku trgovinu. Bio je ambiciozan i marljiv, diplomirao je uz rad, no mogao je napredovati samo u tvrtki u kojoj je radio.

A već je tada, u 70-im godinama prošlog stoljeća, htio svoju tvrtku, što sustav nije omogućavao. Bilo je moguće jedino otvoriti kućnu radinost, što je i učinio 1980. počevši proizvoditi kabele za automobilske svjećice. Zapravo, bavio se montažom repromaterijala uvezenog iz inozemstva, sve se radilo preko zadruge; kaže da se ipak nešto zaradilo. Potkraj osamdesetih Ante Marković uveo je slobodno tržište, što je Iliji otvorilo vrata da ispuni svoju davnašnju želju. Radeći u Zagreb autu odlazio je po dijelove u Italiju, Austriju i Njemačku, vidio je kako se ondje radi te zaključio: 'Zašto ne bih i ja tako u Hrvatskoj?' Iako su ga neki dobronamjerno odgovarali od toga, smatrao je da nema što izgubiti. 'Pa što ako i propadnem!' razmišljao je.

Kad god je imao tako opušten i ležeran pristup, pobjeđivao je. Primjerice, u njegovoj je obitelji bilo zabranjeno kartanje pa ga je kum Slavko Ivanković naučio igrati belu tek kad mu je bilo trideset godina. Učenik je nadmašio učitelja. Tajna je, veli Ilija, u tome što igra opušteno, grč čovjeka gura u neuspjeh. Tako nastupa i u biznisu: pa što ako propadne, neće svijet propasti. Takav psihološki pristup uvelike omogućuje čovjeku da lakše donosi rizičnije odluke. Razlog zbog kojega je Ilija jedva dočekao Markovićevu reformu bio je, kaže, njegova velika obitelj kojoj je trebalo financijski pomoći: uz roditelje tu su bili pet sestara i mlađi brat Stojan, privrženi jedni drugima. U međuvremenu se vjenčao (1986.) i sa suprugom Veronikom dobio tri kćeri, Mariju, Ivu i Anu, te sina Josipa. U poslovnu priču uključio je i brata Stojana (pokojnoga, ima dvije kćeri i dva sina), koji je do tada imao staklarski obrt i koji će mu od tada biti desna ruka u poslu.

– Vjerovao sam u sebe i bio sam uvjeren da ću uspjeti. Kupio sam 1990. mali dućan u Kranjčevićevoj s garažom kao skladištem. To je bila jedna od mojih najvažnijih životnih odluka – ističe.

Cilj je bio imati dva-tri dućana, no već nakon nekoliko godina braća Ilija i Stojan imala su ih nekoliko u Zagrebu. Ambicija je porasla, ali za daljnji iskorak trebala im je pomoć banaka, koje su bile oprezne jer je ipak bila riječ o maloj tvrtki. Nisu mogli doći ni direktno do proizvođača pa su robu kupovali od distributera u Austriji i Italiji. A kad su nakon deset godina došli na desetak prodavaonica, porastao je interes dobavljača i trgovaca za tvrtku Tokić. 'Pa daj, Ilija, kupi još!' govorili su mu, a on je s tada već tridesetogodišnjim iskustvom u trgovini znao da je hrvatsko tržište gladno za tom robom.

– Išli smo na sajmove u Frankfurt, Pariz, Torino, gdje su nam dobavljači sugerirali da otvaramo trgovine i izvan Zagreba. Tako smo 2005. uveli franšizni model poslovanja i uz to otvarali nove trgovine. To se u početku pokazalo vrlo dobrim i za pet-šest godina došli smo na pedesetak prodavaonica u cijeloj Hrvatskoj. Najveći je bio veliki centar u Zagrebačkoj ulici na 1100 četvornih metara – kaže.

Više pročitajte u novom broju digitalnog i tiskanog izdanja Lidera.