"Robovlasnički odnos" prema sezonskim radnicima: Nemaju nikakva prava, a rade u teškim uvjetima 13 dati dnevno

Dok je većina nas već zaboravila na ljetne godišnje odmore na Jadranu, sezonski radnici tek su se nedavno vratili svojim domovima.

Rekordna turistička sezona donijela je više od 80 milijuna noćenja i zaradu koja se procjenjuje na čak 9,5 milijardi eura ukupnih prihoda. Za to su zaslužni i svi oni koji su radili u turizmu, od sobarica, recepcionara, kuhara i konobara.

Gotovo robovlasnički odnos

No, težak i zahtjevan rad na velikim vrućinama često se pretvara u gotovo robovlasnički odnos.

Poslodavci ne daju slobodne dane svojim radnicima, tjeraju ih da rade po 13 i više sati dnevno, a smještaj i hrana koje im obećaju često su upitni. Ove je sezone na Jadranu radilo više od 35.000 radnika. Od toga ih je najviše radilo u uslužnim djelatnostima na poziciji konobara, pomoćnog kuhara i prodavača.

Sezonski su radnici tijekom turističke sezone jedan od njezinih najvažnijih elemenata, ali tvrde da nemaju nikakva prava. Naši sugovornici otkrili su nam tamne strane sezonskog rada u turizmu, tvrde kako im je radno vrijeme “od jutra do sutra”, da je teško dobiti slobodan dan te da prekovremeni sati uglavnom nisu plaćeni.

Sezonci u manjim objektima prijavljeni su na minimalac, iako primaju daleko više novca ispod stola.
Ogorčeni se vratili kući

Najviše sezonaca upravo su mladi ljudi, koji odlaze od svojih domova da zarade za džeparac.

Neki od njih, s kojim smo razgovarali, vratili su se kući ogorčeni.

Nakon nekoliko mjeseci rada i spavanja u tuđem smještaju zaključili su da to više nikad ne bi ponovili. Doživjeli su omalovažavanja, vrijeđanja, lažna obećanja, čak i seksualno zlostavljanje. Unatoč tome što im je u opisu posla pisalo da će imati normalne uvjete za rad, sve se izokrenulo kad su stigli na destinaciju. Ispričali su nam svoje priče...
Šef me nazivao lijenom lažljivom balavicom i stalno mi buljio u grudi

Pala sam u nesvijest, moje iscrpljeno tijelo to nije moglo podnijeti. U trenutku kada sam se srušila na pločice lokala, moj šef nije reagirao, nije me želio ni dignuti, na što je naravno dotrčala moja mlađa sestra. Dignula me sa svojih 50 kila i nazvala hitnu. Još veće poniženje uslijedilo je kad sam se probudila. Tada mi je šef jasno dao do znanja da ako se ne vratim na posao u roku od pola sata, neće mi isplatiti taj dan. Suze su mi krenule jer sam znala da sam taj dan već odradila osam sati. Ali, to nije osam sati ugodnog posluživanja gostiju, to je osam sumornih sati koje ne bih poželjela ni najgorem neprijatelju. Usprkos tome nisam se vratila na posao, još sam imala ono malo dostojanstva.

Kada kažem malo, uistinu to mislim. Jer kada te svaki dan šef naziva lažljivicom, lijenčinom, balavicom i sve ti vrijeme gleda u grudi, osjećaš se kao rob, ne zaposlenik - ispričala nam je 19-godišnja Zagrepčanka, koja je radila kao konobarica u Novalji. Unatoč tome što je trebala obavljati posao konobarice, bila je puno više od toga. Pomagala je kad god je trebalo, bila pomoćni kuhar, čistačica, iako to nije bio dogovor. - Mogla sam ga prijaviti istog trena kada mi je dao da radim s hranom, a nisam imala sanitarnu knjižicu. Ali bila sam uplašena i nisam željela još problema. Kuhinja je priča za sebe. Kad je salama pala u punu kantu za smeće, uzeli smo je i oprali vodom te poslužili u sljedećoj narudžbi. Jer ne žele biti u minusu.

Voljela bih reći da sam barem imala dostojanstven smještaj. Spavala sam na madracu na podu nekadašnjeg balkona. U tom stanu, u sobi, spavao je i moj šef, koji je imao 63 godine, a ja, ponavljam, 19. Uvijek se šetao po stanu ogrnut samo ručnikom pričajući mi kako je varao svoju ženu s bivšim zaposlenicama. Plakala sam po cijele noći te nakon trinaestog dana odlučila dati otkaz. Taj dan sam izvrijeđana kao nikad u svome životu, ali bila sam sretna što odlazim. Sve što sam željela je odraditi sezonu i zaraditi si za maturalac. Naposljetku, morala sam ga zvati i moliti da mi isplati novac.
Tražili smo zarađenu plaću, a rekli su da će nam strgati ruke

Ujutro me na stolu nakon noćne smjene dočekala lajna kokaina - prisjeća se M. H. iz Zagreba prvog jutra u apartmanu, koji joj je osigurao po slodavac. - Ostala sam šokirana, nisam mogla vjerovati da se droga nalazi na stolu na kojem sam ja upravo mislila doručkovati. Istog trena shvatila sam da još netko ima ključ apartmana u kojem spavamo ja i dečko. Otišla sam kod gazdarice i rekla kako sam pronašla drogu u svome stanu. Na što se ona samo nasmijala.

Nakon toga spavala sam u polusnu, strepeći tko bi mogao ući u apartman dok mi spavamo. Na poslu smo također imali probleme. Šefica se konstantno užasavala nad mojom kavom i prolijevala je. Sve je to, naravno, bilo popraćeno vrijeđanjem. Bez obzira na to, znala sam da je to sezonski posao, naporan posao i da, što je najvažnije, traje samo nekoliko mjeseci - tješila se M. H., koja je došla u Senj sa svojim dečkom. Ona je radila za šankom, a on je dobio posao konobara. Prvi radni dan dogovorili su s gazdaricom mjesečnu plaću koja je iznosila 4500 kuna, a taj novac ni dandanas nisu vidjeli. - Odradili smo mjesec dana i odlučili dati otkaz.

Dobili smo bolju ponudu za posao i nismo više željeli biti u takvom okruženju. Naime, kada smo tražili isplatu plaće, rekli su nam da smo ih pokrali i da slobodno odemo - prisjetila se M. H., koja je tražila da se pregledaju nadzorne kamere u lokalu kako bi dokazali svoj rad. - Zaprijetili su nam doslovce da će nam “strgati ruke” - potreseno nam govori M. H. - Na to nam je jedan od njihovih zaposlenika rekao kako kamere odavno ne rade i da je bolje da odemo. Na t renutke sam mislila da to nije stvarnost. Da radim mjesec dana u sezoni, a ne dobijem ni lipu za to. Bila sam u šoku. Prevarili su me i potvrdili ono što svi govore. Sezonci su jeftina radna snaga. U mom slučaju besplatna.
Radili smo po 15 sati na dan, bez ijednog slobodnog dana

Iza osmijeha animatora kriju se ozljede, suze i neprospavane noći, priča nam 19-godišnja Dora Novak o svom sezonskom poslu u Vrsaru. Već prvi tjedan kad je iz Zagreba stigla u Istru, shvatila je kako unaprijed dogovoreni uvjeti ne vrijede. - Moj tim i ja radili smo 15 sati dnevno, bez slobodnog dana. Tijekom pauza učili smo nove koreografije, koje animator mora znati, a koje su se stalno izmjenjivale. Naravno, nismo obavljali samo posao animatora, radili smo sve bez iznimke i nismo se imali pravo žaliti. Spajali smo žice, postavljali pozornicu, bili tehničari i kostimografi, a sve to zbog manjka radnika u animacijskom timu. Iskorištavali su nas koliko god su mogli. Čak i kad su se pojavile prve ozljede ništa se nije promijenilo.

To je zahtjevan fizički posao, no čak ni ozljede koljena, stopala i povraćanje njima nisu bili dovoljan dokaz da ne možemo više! Bili smo iscrpljeni, ozlijeđeni i ljuti. Ljuti na to što nas iskorištavaju samo zato što smo sezonski radnici. Jer nas gledaju kao jeftinu radnu snagu koju treba iskoristiti.

Gosti u kampu svakodnevno su nam prilazili i pitali nas: “Spavate li vi uopće? Vidimo vas uvijek i svugdje. Sigurno ste dobro plaćeni!” - prisjeća se Dora svog lošeg iskustva u Istri, kamo je iz Zagreba otišla zaraditi džeparac. - Na sve to sam se slabašno nasmijala, jer nesretan animator nije dobar animator - kaže Dora koja zaključuje kako se tih nekoliko mjeseci osjećala potpuno bezvrijedno jer su je konstantno tretirali kao da ništa ne zna. No unatoč svemu, kaže da je bila dobar i predan animator.