Slavonski ribnjaci na razini prošlog stoljeća

Dok su sve zemlje u okruženju znatno osuvremenile svoje ribnjake i podigle proizvodnju slatkovodne ribe, od kojih čak i Srbija te Republika Srpska koje su do nedavno bile naši najveći kupci ribe, hrvatski su ribnjaci još na razini s početka 20. stoljeća.

Tvrdi to, između ostalog, dr. sc. Anđelko Opačak, voditelj Katedre za ribnjačarstvo na osječkom Poljoprivrednom fakultetu, te ističe da se u slatkovodne ribnjake u Hrvatskoj nije značajnije ulagalo još od 1985. godine, tako da je stanje u toj grani gospodarstva, posebice kod slavonskih ribnjaka, vrlo teško i, kako on smatra, neće moći više opstati ako se ne budu povezali. Stanje ribnjaka se, što je vrlo zanimljivo, nije značajnije popravilo ni unatoč višegodišnjim naporima i izdvajanjima značajnih sredstava iz državnog proračuna u razvoj slatkovodnog ribnjačarstva. Država, naime, ribnjacima pomaže u plavom dizelu, isplatom poticaja na prodanu količinu ribe, gdje, primjerice, na kilogram prodanog šarana daje 3,5 kuna, potom odštetama za štete od ribojednih ptica 2.000 kuna po hektaru (navodno da Ministarstvo poljoprivrede zbog nedostatka novca plaća 1.500 kn/ha). No, sve to skupa, očito, nije dovoljno, jer nije postiglo gotovo nikakve rezultate jer ni nakon dvadeset godina Hrvatska nije uspjela vratiti izgubljene površine pod ribnjacima niti povećati proizvodnju. Naime, prije Domovinskog rata površine pod slatkovodnim ribnjacima su se kretale između 12.000 do 17.000 hektara, a proizvodnja se već godinama odvija na između 5.000 do 6.000 ha, koliko iznosi i godišnja proizvodnja svih vrsta slatkovodne ribe, što je nedostatno i za domaće tržište, a kamoli za izvoz. Tržištu posebno nedostaje visokokvalitetne slatkovodne ribe kao što su smuđ, som, štuka i ostale. - Postoji više razloga zbog kojih se u Hrvatskoj proizvodnju slatkovodne ribe nije uspjelo vratiti na predratnu. Jedan od njih je sigurno i taj što, kad se jednom ribnjaci zapuste, kao što je slučaj u Hrvatskoj, vrlo ih je teško vratiti u prvobitno stanje, a posebice kada ih privatizira netko tko misli da se tu može preko noći ostvariti visoka zarada. Veliki problem predstavlja i to što je država dopustila privatizaciju ribnjaka, ali je u svom vlasništvu ostavila zemljište koje se samo može dobiti u zakup na deset godina. Kada se uvede koncesija na korištenje na 50 godina, situacija će biti nešto bolja. Naime, trenutno su nedostupni krediti za nove investicije, a i oni dostupni vrlo su nepovoljni, kaže dr. Opačak, te navodi da je u ribnjačarstvu spor obrt kapitala, odnosno da ribari proizvodnju ribe vole usporediti s podizanjem trajnih nasada koji u puni rod dolaze tek nakon nekoliko godina.
Dr. Opačak navodi i da trenutno slatkovodnom ribnjačarstvu na ruku ne ide ni cijena ribe jer pada, kreće se u maloprodaji oko 25 kn/kg a bila je 32 kune. Osim što proizvodnjom ne prati svjetske trendove, Hrvatska zaostaje i u dijelu konfekcioniranja ribe, što je trenutno svjetski trend. - Živa riba, nažalost, sve se manje traži, posebice u urbanim dijelovima gdje je veća potražnja za prerađenom ribom. Prema podacima kojima raspolažemo, na području cijele Republike Hrvatske najviše se žive ribe proda na području istočne Slavonije, i to živog šarana. U Hrvatskoj se inače godišnje proizvede 2.300 tona šarana, od čega najviše, čak 1.700 tona potroši Osječko-baranjska županija, kaže dr. Opačak, te navodi kako vjeruje, da unatoč tomu što je stanje u kojem se nalaze slavonski ribnjaci iznimno teško, da će se uspjeti oporaviti ali uz određene promjene od kojih status ribnjak.

U Hrvatskoj, naime, ima 12 proizvođača slatkovodne ribe koji proizvode ribu na gotovo 5.500 ha. Na području Slavonije i Baranje od nekadašnja četiri velika ribnjaka danas radi samo donjomiholjački Ribnjak d.o.o., koji je nekad bio u sustavu bivšeg IPK Osijek, preživio jedan stečaj, a prijeti mu i drugi ako se strateški s nekim ne poveže, orahovački koji je zapušten i u sastavu je PP Orahovice, a za koji novi vlasnik M-San Ulaganja ima velike planove dok je beljski ribnjak, pak, dolaskom novog vlasnika - ugašen.