Službena putovanja: Naknada za zdravstvo plaća se i kad nema dnevnice

Poslodavci koji radnike upućuju na službena putovanja u inozemstvo, u države izvan područja EU-a i u države s kojima Hrvatska ne primjenjuje dvostrani sporazum o socijalnom osiguranju koji uključuje zdravstveno osiguranje, dužni su platiti poseban doprinos za korištenje zdravstvene zaštite u inozemstvu. Obveza doprinosa ne ovisi o tome je li se radnik koristio zdravstvenom zaštitom u državi u koju je putovao.

Lakše je nabrojiti države za koje se ne plaća taj posebni doprinos, a za sve ostale koje nisu obuhvaćene iznimkama takva obveza postoji. Doprinos se ne plaća za službena putovanja u bilo koju državu EU-a, u Norvešku, Island i Lihtenštajn, a ni za putovanja u Veliku Britaniju i Sjevernu Irsku. Od država s kojima Hrvatska primjenjuje dvostrani ugovor o socijalnom osiguranju doprinos se ne plaća za službena putovanja u Srbiju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, Sjevernu Makedoniju te Tursku.

Kako se izračunava
Za službena putovanja u sve ostale države poslodavac je dužan do 15. sljedećeg mjeseca obračunati i platiti posebni zdravstveni doprinos i Poreznoj upravi dostaviti obrazac JOPPD s iskazanim podacima o osiguraniku, razdoblju putovanja, osnovici i iznosu plaćenih doprinosa. Osnovica za utvrđivanje obveze određuje se od razmjernog iznosa najniže mjesečne osnovice propisane Zakonom o doprinosima i za svako se putovanje izračunava kao umnožak dnevne osnovice za mjesec u kojemu je obavljeno putovanje i broja dana pravednih u inozemstvu. Za putovanja u mjesecima koji imaju trideset kalendarskih dana dnevna osnovica u 2025. iznosi 22,77 eura, za mjesece koji imaju 31 dan iznosi 22,04 eura, a za veljaču 24,40 eura.

Doprinos se plaća po stopi od dvadeset posto i dospijeva do petnaestog u mjesecu za službena putovanja obavljena u prethodnome mjesecu. Osnovica se određuje prema kalendarskim danima provedenima u inozemstvu i ne mora se poklapati s brojem inozemnih dnevnica koje se isplaćuju radniku. Za višednevna putovanja inozemne dnevnice obračunavaju se tako da se za svaka 24 sata provedena na službenom putovanju i za ostatak vremena dulji od 12 sati isplaćuje jedna dnevnica, a za ostatak putovanja dulji od osam sati pola inozemne dnevnice. Za jednodnevna inozemna putovanja dnevnica se obračunava za boravak u inozemstvu koji traje dulje od 12 sati odnosno pola dnevnice za boravak dulji od osam sati.

Kratko ili dugo putovanje
Doprinos za korištenje zdravstvene zaštite u inozemstvu treba platiti i u slučaju kad nema uvjeta za isplatu neoporezive inozemne dnevnice. Na primjer, ako je poslodavac uputio radnika na službeni put u Albaniju i službeno putovanje trajalo je 18 sati, od čega je sedam sati provedeno u Albaniji, a ostatak obuhvaća putovanje kroz Hrvatsku, ta osoba nema pravo na inozemnu dnevnicu, nego samo na jednu tuzemnu dnevnicu. Iako je radnik u Albaniji proveo sedam sati, što je manje od propisanoga vremena potrebnoga za ostvarivanje prava na inozemnu dnevnicu, poslodavac treba platiti doprinos za korištenje zdravstvene zaštite u inozemstvu za jedan dan (datum) boravka u Albaniji.

Ako se jedno inozemno službeno putovanje proteže dva kalendarska mjeseca, za svaki dio mjeseca doprinose treba obračunati i platiti do petnaestoga dana sljedećeg mjeseca. Na primjer, ako inozemno putovanje obuhvaća razdoblje od 26. ožujka do 3. travnja 2025., za dane službenog putovanja u ožujku doprinos treba iskazati na obrascu JOPPD koji se podnosi do 15. travnja, a za dane putovanja u travnju na obrascu JOPPD koji se podnosi do 15. svibnja 2025. godine. Zbog propisanih pravila iskazivanja podataka u obrascu JOPPD nije moguće te podatke iskazati odjednom, u jednom obrascu. Dakako, posljedica je svakog zakašnjenja u podmirenju te obveze obveza plaćanja zateznih kamata.

Boravak u inozemstvu
Prema poreznim propisima, službeno putovanje može trajati najviše trideset dana. Ako se radnika upućuje u inozemstvo na razdoblje dulje od trideset dana, tada prema propisima koji uređuju obvezu doprinosa nije riječ o službenom putovanju, nego o boravku u inozemstvu. U tom je slučaju propisana obveza plaćanja posebnog doprinosa za korištenje zdravstvene zaštite u inozemstvu, ali na drugu osnovicu i po drugoj stopi. Za boravak u inozemstvu doprinos treba platiti na osnovicu mjesečne plaće toga radnika, po stopi od deset posto.

Ako poslodavac obavlja djelatnost koja uključuje učestale i dulje boravke radnika u državama za koje je propisana obveza plaćanja posebnoga zdravstvenog doprinosa, može se osloboditi te obveze. Uvjet je da radniku osigura pravo na zdravstvenu zaštitu u inozemstvu sklapanjem police osiguranja s komercijalnim osiguravateljem i na temelju toga od Hrvatskoga zavoda za zdravstveno osiguranje ishodi oslobađanje od obveze posebnog doprinosa. Samo sklapanje police tzv. putnog osiguranja ne oslobađa ga obveze doprinosa – oslobođenje se primjenjuje samo ako na temelju police osiguranja od HZZO-a zatraži i dobije rješenje o oslobađanju od obveze doprinosa za korištenje zdravstvene zaštite u inozemstvu.