Svijet se ponovo okreće nuklearkama

Najava da bi u sklopu usvajanja nove strategije energetskog razvitka Hrvatske ponovo mogla, nakon petnaestak godina, biti otvorena mogućnost gradnje nuklearne elektrane, iznenadila je samo rijetke. Nuklearke, naime, u svijetu postaju sve popularnije.

Danas je u svijetu u pogonu 439 nuklearnih elektrana, 37 ih se gradi, a naručena je ili se planira gradnja još 108, rekao je na tribini »Pogled na nuklearnu energiju u Europi do 2030. godine« Zoran Stošić iz kompanije Areva NP, jedne od najvećih svjetskih proizvođača nuklearki.

U Europskoj uniji radi 150 nuklearnih reaktora, a šest ih se gradi. Od 27 članica EU-a 16 je zemalja koje imaju nuklearke, od čega su tri velike (Francuska, Njemačka i Velika Britanija), osam srednjih, a pet malih ili bivši »nuklearnih zemalja«, primjerice Italija, koja je odlučila da će ponovo ući u taj klub.

Finci već grade nuklearnu elektranu, prvu europsku nuklearku treće generacije, a gradnju novih najavljuju i Njemačka, Velika Britanija, Poljska, Mađarska i Slovenija. Čak je i Švedska, poznata po protivljenju nuklearkama, nedavno najavila da će ukinuti zabranu njihove gradnje.

Europski parlament je nedavno velikom većinom prihvatio nacrt plana buduće energetske strategije EU-a koji, uz ostalo, poziva na ulaganje u nuklearnu energiju. Istodobno je s velikom većinom glasova odbijen amandman koji je članice pozivao na obustavu korištenja nuklearne energije.

Europski parlament smatra da se nuklearna energija u Uniji primjenjuje uz najviše tehnološke sigurnosne standarde, te poziva susjedne zemlje na primjenu europskih sigurnosnih standarda u planiranju, gradnji ili povećanju snage nuklearnih elektrana.
S obzirom na potrebe ekonomskog razvoja, Stošić smatra kako do renesanse nuklearne energije nije slučajno došlo baš sada. Potrošnja energije u svijetu mogla bi se udvostručiti do 2030. godine, a do 2050. vjerojatno i utrostručiti, kazao je.

Osim činjenice da proizvode golemu količinu jeftine struje (u 2007. su proizvele 2608 milijardi kilovatsati, oko 15 posto sve proizvedene struje), vjetar u leđa jačanju nuklearne opcije, smatraju stručnjaci, donose sve više cijene energenata, česti problemi u opskrbi (primjerice velika plinska kriza početkom ove godine) te činjenica da, za razliku od većine ostalih elektrana, ne stvaraju stakleničke plinove koji potiču globalno zagrijavanje i klimatske promjene, najveći svjetski problem u zaštiti okoliša.
Tako Jože Špiler, voditelj ekipe za gradnju Nuklearne elektrane »Krško 2« u slovenskoj tvrtki GENenergija, kaže da bi »novi blok NE Krškog omogućio Sloveniji smanjenje ispuštanja stakleničkih plinova na potrebnu razinu, što će u suprotnom teško uspjeti.

Kada se zna da bi Hrvatskoj 2020. godine zbog rasta potrošnje i postupnog zatvaranja starih termoelektrana moglo nedostajati 1500 megavata instalirane snage u elektranama, a 2030. oko 3200 megavata, jasno je zašto su mnogi energetičari već godinama tražili da se napokon ukine zabrana pripreme i gradnje nuklearki kako bi se u izradi planova za budućnost i o toj mogućnosti razmatralo ravnopravno s ostalima.

Zasad se planira samo da se u sklopu skorog donošenja energetske strategije Hrvatske usvoji i program koji će omogućiti samo početne pripreme za gradnju nuklearke. Naime, u nacrtu strategije predviđeno je da nakon završetka prve faze priprema, vjerojatno 2012. godine, Hrvatski sabor donese posebnu odluku o tome hoće li se i gdje graditi prva potpuno hrvatska nuklearka. Ako Sabor da zeleno svjetlo, stručnjaci očekuju da bi mogla proraditi desetak godina nakon toga.

Već se radi 30 odlagališta radioaktivnog otpada
Svjetsku nuklearnu renesansu predsjednik Hrvatskog nuklearnog društva (HND) Damir Subašić objašnjava sve većim potrebama za jeftinom energijom te činjenicom da nuklearke manje utječu na okoliš od fosilnih goriva. Prema njegovim riječima, sve su tanji i argumenti protivnika nuklearki da ne postoje rješenja za nuklearni otpad te da struja iz nuklearki više nije jeftina kada se uračunaju troškovi rastavljanja na kraju vijeka nuklearke i zbrinjavanja njezina otpada.

»U svijetu već normalno radi tridesetak trajnih odlagališta niskoradioaktivnog i srednjeradioaktivnog otpada, a brojne razvijene europske države pripremaju gradnju svojih trajnih odlagališta visokoradioaktivnog otpada«, kaže Subašić. Prvo bi moglo biti gotovo za desetak godina, a stručnjaci očekuju da će države poput Hrvatske svoje male količine takvog otpada izvoziti na zbrinjavanje kao što se to već radi s opasnim otpadom.