Tanja Slišković: Posao preko veze nije samo hrvatski fenomen - i to uopće ne mora biti loše!

Tanja Slišković je docentica na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je i doktorirala analizirajući poslovne socijalne mreže hrvatskih menadžera i menadžerica u privatnim i državnim poduzećima.

Socijalne mreže za jedinicu analize imaju čovjeka, a promatraju odnose ili nedostatak odnosa između grupe pojedinaca. Analiza socijalnih mreža je iznimno interesantno i u svijetu propulzivno istraživačko područje, no u društvenim znanostima kod nas vrlo rijetko istraživano.

Za vrijeme posjeta Columbia Business School tijekom postdoktorskog studija, docentica Slišković je razvila suradnju s profesorom Damonom J. Phillipsom s Columbia Business School, jednim od svjetskih autoriteta u području menadžmenta i organizacijske teorije.

S njim je ovo ljeto predstavljala istraživanje na najprestižnijoj konferenciji u području menadžmenta i organizacijske teorije, koju organizira asocijacija Academy of Management. Konferencija je bila u Anaheimu, Kaliforniji, gdje je grupi istraživača s Harvarda, Berkeleya, University of Toronto i Nortwestern sveučilišta predstavila rezultate istraživanja socijalnih mreža hrvatskih menadžera i menadžerica, što je bio i povod kratkog razgovora s Tanjom Slišković.

Koji su zaključci predstavljenog istraživanja?

Spomenuto je istraživanje usmjereno na razlike u tome kako muškarci i žene menadžeri doživljavaju osobe u svojoj poslovnoj socijalnoj mreži. Pronašli smo da muškarci, što su više pozicionirani, vide članove svoje socijalne mreže manje kompetentnima i manje im vjeruju. S druge strane, što su žene više pozicionirane, to ljude u svojoj socijalnoj mreži vide kao kompetentnije i više im vjeruju.

Mi to objašnjavamo drugačijom socijalizacijom muškaraca i žena u profesionalnom svijetu, kao i drugačijim očekivanjima od ponašanja žena i muškaraca prema svojim suradnicima. Istraživanja o zastupljenosti i statusu žena u poslovnoj zajednici i inače su sve brojnija u mainstream istraživanjima u menadžmentu i ja ih pokušavam poticati i u Hrvatskoj.

Za sada, iz brojnih akademskih i konzultantskih studija, znamo da što ima više žena i socio-demografske raznolikosti u menadžmentu organizacija, te organizacije imaju bolje rezultate poslovanja: bolju reputaciju, manje rizičnih ulaganja, veće zadovoljstvo organizacijskom klimom i poslom itd., a vidimo da slični zaključi proizlaze i iz analiza poslovnih socijalnih mreža.

Koliko je istraživanje socijalnih mreža aktualno područje znanstvenog interesa na Zapadu?

Tijekom boravka na Fulbrightu kao doktorski student na Columbia Business School, pri Columbia sveučilištu u New Yorku sam uvidjela koliko su istraživanja socijalnih mreža u poslovnom kontekstu popularna i odlučila produbiti svoj interes u tom području. Kod nas se mnogo govori o vezama i umrežavanju, ali nema znanstvenih istraživanja koja bi objasnila osobine fenomena umrežavanja.

U svijetu se socijalne mreže u društvenim znanostima istražuju već više od tri desetljeća i sada iz tih istraživanja znamo da su one iznimno važne u svakoj sferi života, kako privatnoj, tako i poslovnoj. Primjerice, osobe koji imaju veće i raznovrsnije socijalne mreže dulje žive, sretnije su i zdravije.

Možete li navesti i pojasniti neke od ključnih pojmova iz teorije socijalnih mreža?

Ključna stvar kod socijalnih mreža su otvorenost mreže i gustoća mreže. Za nas je dobro kad smo članovi otvorenih mreža gdje se ljudi međusobno ne poznaju - ako smo u zatvorenoj mreži koja je isprepletena vezama na način da se svi članovi poznaju (gustoj mreži), onda smo izloženi stalno istim informacijama. To nas može ograničavati, primjerice, da ne saznamo za neki novi posao ili neki novi sadržaj koji nam može obogatiti život.

Ako smo dio mreže gdje mi sami povezujemo ljude koji se međusobno ne poznaju, onda smo mi brokeri u svojoj mreži, a budući da nije isprepletena međusobnim poznavanjem njenih članova mreža je rijetka, a ne gusta. To je slučaj kada se naši poznanici međusobno ne poznaju, a što je važno jer je dokazano je da brokeri mreže (oni koji povezuju nepovezane ljude) više zarađuju, zadovoljniji su poslom i životom, imaju više moći i utjecaja u organizaciji te prije napreduju.

Važno je razumjeti da pozicija u mreži nije statična, i nije uvjetovana ekstrovertiranošću (otvorenošću) našeg karaktera. Možemo, primjerice, raditi na tome da razvijamo svoju socijalnu mrežu tako da se izlažemo različitim ljudima, različitim sadržajima i informacijama, da otvaramo svoju mrežu i mijenjamo pozicije u njoj te upoznajemo ljude koji su nepoznati našem krugu poznanika i prijatelja i time postajemo sve veći brokeri u vlastitim socijalnim mrežama.

Svoju socijalnu mrežu možete analizirati pomoću besplatnog online alata na stranici Columbia Business School: www.gleam.org.

Možete li navesti neka zanimljiva saznanja iz ovog područja?

U poslovnoj sferi, iz istraživanja na Zapadu znamo da se tek 30% poslova dobije preko natječaja, ostalo se dobiva preko poznanstava, ili tzv. „veza“ (preporuka) koje nisu samo fenomen Hrvatske i Balkana. No u tim istim sustavima su istraživanja pokazala da se onaj tko je preporučen za neki posao češće pokaže kao predaniji i angažiraniji radnik/ca.

Također, u posljednjem smo istraživanju, gdje kolega sociolog Marko Lucić i ja promatramo mreže zaposlenika u jednom poduzeću, našli da ljudi radije pitaju za savjet one kojima su vrijednosno slični, nego one za koje misle da su im prijatelji.

Takvi i slični nalazi mogu dovesti do drugačije i inovativnije organizacije posla i promišljanja o odnosima na poslu, jer analizirajući vlastitu socijalnu mrežu možemo mnogo saznati o sebi samima, a analizirajući organizacijske socijalne mreže, puno se može naučiti o organizacijama kojih smo dio.

Iskustvo studiranja u SAD-u

Iskustvo studiranja u SAD-u je duboko promijenilo moju perspektivu istraživačkog i akademskog rada. Biti na izvoru novih znanja je samo po sebi uzbudljivo, pogotovo kad se shvati da studenti i profesori s prestižnih svjetskih sveučilišta nisu nedostižni genijalci već ljudi koji žele gorljivo otkrivati, ali i dijeliti znanje.

Kultura povratne informacije (feedbacka) me u SAD-u apsolutno oduševila - jedan znanstveni članak koji neki član prestižne akademske zajednice u SAD-u objavi je zapravo zajednički rad te osobe i svih kolega koji su rad pročitali i dali na to povratnu informaciju.

Ljudi u znanosti u SAD-u neprestano traže povratnu informaciju na svoj znanstveni rad i cijene vrijeme koje netko uloži da im komentira rad jer uviđaju da je to jedini način za kontinuirano unaprjeđivanje znanstvenih radova.

Kod nas se davanje povratne informacije često shvaća kao napad ad hominem, pa članovi akademske zajednice često nemaju ni prilike razviti vještine davanja povratnih informacija, od čega bismo svi u Hrvatskoj imali velike koristi.