Turska tekstilna industrija razapeta između prava radnika i želja poslodavaca

Turska je naveći proizvođač tekstila u Europi. Ovdje svoju odjeću šiju mnoge poznate svjetske marke. SIndikati kritiziraju uvjete rada u ovim tvornicama no neki uočavaju i poboljšanja.

Mnoge od velikih tekstilnih marki poput H&M-a, Zare, Bossa proizvode u Turskoj. Ova zemlja je najveći europskih proizvođač odjevnih predmeta i četvrti na svijetu. No radni uvjeti i plaće u turskoj tekstilnoj branši nipošto nisu na razini uglednih modnih brandova. Prema najnovijoj studiji nevladine organizacije Clean Clothes Campaign plaće koje poznate svjetske marke plaćaju tekstilnim radnicima u Turskoj jedva da omogućavaju puko preživljavanje. Službena minimalna mjesečna plaća u Turskoj trenutno iznosi 441 euro.

Nedovoljno za život

„Plaće u turskoj tekstilnoj industriji nisu dovoljne kako bi pokrile osnovne životne troškove. Poslodavci se ne drže ni minimalca“, kaže Hasan Arslan iz turskog sindikata DISK. Tomu još dolazi i činjenica da je preko 40 posto zaposlenih u tekstilnoj industriji, kako svjedoči Arslan, zaposleno neslužbeno, što znači da se poslodavac ne mora držati zakona o minimalcu, a nije obvezan ni uplaćivati socijalna davanja.

No Senol Sankaya, direktor tvrtke Yesim Textile negira Arslanove navode. “Naša tvrtka plaća 35 posto veće plaće od minimalne zakonom propisane i vodi se velika briga za zdravlje naših uposlenika”, kaže direktor tvrtke koja između ostalih šije odjeću i za Nike, Hugo Boss i Zaru. Sindikalac Arslan ne poriče Sankayine navode nego se poziva na statistike. “Turska je apsolutno na prvom mjestu po broju nesreća na radu u Europi i treća je na svijetu. Prema zakonima, radni tjedan traje najviše 45 sati. No u prosjeku radnici u Turskoj rade 67 sati tjedno, a prekovremeni sati se u pravilu ne plaćaju”, tvrdi Arslan.

„Ljude se cijedi poput limuna“

Poslodavcima ni organiziranje radnika u sindikate očito nije po volji. Njemački modni koncern Hugo Boss se tako 2011. našao na udaru kritika jer je, kako tvrdi sindikat tekstilaca TEKSIF, otpustio 74 radnika koji su htjeli priključiti sindikatu koji je uvjete rada u jednoj Bossovoj tvornici tekstila u Izmiru nazvao “ubitačnima”. No uvjeti rada su i dalje katastrofalni. „U Bossovoj tvornici se radnike iscijedi poput limuna, otpusti ih se i dovode novi“, kaže Ömer Seyfettin iz TEKSIF-a.

Poduzetnik Senol Sankaya naprotiv o Bossu može reći samo najbolje. „Oni su malo skuplji no to ide u korist radnika“, kaže on. Sindikalisti poput Arslana osim poslodavaca okrivljuju i Tursku vladu koja, prema njegovim riječima, ne čini dovoljno kako bi zaštitila one koji se žele udružiti u sindikate. Rezultat toga je da je u Turskoj samo 7 posto uposlenih učlanjeno u neki od sindikata.

„Situacija se ipak kreće nabolje“

No poslodavci su koji put i samokritični. Ertan Hosgör, direktor tvrtke Henateks koja proizvodi za Nike i Adidas, kritizira činjenicu što su na mnogim radnim mjestima uvjeti loši zbog nedostatka osnovne opreme poput ventilacije ili tuševa za radnike. “Moja supruga radi u jednoj tvornici tekstila za traperice. Boja se čitav dan sakuplja na koži, ali u tvornici nema tuševa gdje bi se radnici mogli oprati i skinuti sa sebe tu obojanu prašinu. Mislim da bi turska vlada trebala učiniti više kako bi se uvjeti poboljšali”, zaključuje Hosgör. No on je istodobno pun hvale za strane nalogodavce poput Pume, Adidasa ili Nikea koje redovito ispituju svoje kooperante u Turskoj, obilaze pogone. “Oni radnike ispituju o uvjetima i samim time vrše pritisak na poslodavca. Situacija se poboljšava”, zaključuje Hosgör.