Upoznajte pionire hrvatske proizvodnje začinskog bilja u teglicama

Posjetili smo nekadašnje pionire proizvodnje začinskog bilja u teglicama. Doznali smo što rade danas, zašto ih administracija sekira i kako su riješili grijanje plastenika.

Puno puta smo čuli kako naši mladi odlaze raditi u Njemačku, ali da Nijemci posao traže u Hrvatskoj - i ne baš. E, ovo je takva priča.

Ruth Sakowski živjela je u Minhenu, tajnom glavnom gradu Hrvatske, kako ga ona zove. "Ne možete proći ulicom Strasemann, a da ne čujete razgovor na hrvatskom“, rekla nam je na solidnom hrvatskom jeziku ova Njemica.

Mirovinu je dočekala radeći na istraživanju lijekova, ali umirovljenje nije shvatila doslovno. "Ja stalno nešto moram raditi“ dobacila je sa smješkom. Posjetila je Hrvatsku prije 15-tak godina i ostala iznenađena kada u našim trgovinama nije mogla kupiti začinsko bilje u teglicama.

"Mislila sam kako je to čudno za jednu mediteransku zemlju i onda se, u razgovoru s mojom prijateljicom Nenom iz Hrvatske, rodila ideja da dođemo tu i pokrenemo malu ekološku proizvodnju“ ispričala nam je Ruth Sakowski.

Restorani traže jestivo cvijeće

Tako je 2010. godine nastala tvrtka Green Friends koja danas svoje začinsko bilje prodaje u trgovačkim centrima diljem Hrvatske. Uz prijateljicu, u poslu su je podržali Nenina kćer, koja je danas direktorica tvrtke i njen suprug.

Njihov plastenik se nalazi u Hudovu, mjestu 40-tak kilometara udaljenom od Zagreba, iako izgleda kao da je na kraju svijeta.

Kada su krenuli u proizvodnju začinskog bilja nisu znali hoće li domaći potrošači uopće biti zainteresirani za njihove proizvode.

"Sol, papar i Vegeta jedini su začini koje su naši ljudi koristili, za razliku od ostatka Europe, pa u hrvatskim dućanima niste mogli kupiti začinsku biljku u teglici“, potvrdila je Ivana Kencek Stilinović, direktorica tvrtke.

Pokazalo se da tržište ipak postoji, poglavito u kulinarstvu vrhunskih restorana koji sve više traže jestivo cvijeće. Najviše proizvode bosiljak i mentu koje distibuiraju trgovačkim centrima, ali uzgajaju i aloa veru i pšeničnu travu koje za izradu kozmetike koristi jedan poznati lanac prirodne kozmetike.

Proizvodni ciklus im prosječno traje šest tjedana, ovisno o godišnjem dobu. Svaka biljka ima svoj zaseban stol i režim održavanja, pa se ne primjerice, na istom stolu ne mogu naći bosiljak i timijan jer im treba različita količina vode.

Ekološko sjeme nabavljaju iz Njemačke i Austrije, jer ga u Hrvatskoj nema za kupiti, barem ne u kvaliteti i količini koju traže. "Ionako sve uvozimo u Hrvatsku", dobacio je Ivanin suprug Robert Stilinović.

S njima u plasteniku radi i gospođa Vesna Čadoić, a u sezoni im pomognu domaći radnici, većinom umirovljenici jer mladi ljudi nisu zainteresirani za ovaj posao.

U tisuću kvadrata plastenika stane oko 30 tisuća teglica začinskog bilja koje tijekom vegetacije grije ukapljeni naftni plin, koji održava željenu temperaturu bez oscilacija.

Nakon početnih godina proizvodnje ukazala se potreba za proširenjem plastenika. Pokušali su dobiti sufinanciranje kroz Program ruralnog razvoja, ali bezuspješno.

Administracija ih nije mazila
Nisu imali velike zahtjeve, planirana investicija odnosila se samo na jednu lađu plastenika u kojoj bi uzgajali isključivo cvijeće. Naime, kontaktirali su ih restorani zainteresirani za cjelogodišnju isporuku, pa su to vidjeli kao priliku da i cvijeće uzgajaju u zatvorenom prostoru.

Začini i cvijeće ne mogu u "isti koš“, odnosno ne mogu zajedno rasti u plasteniku, jer na cvjeće ide puno više nametnika, pa je režim uzgoja drugačiji, objasnili su. Nisu uspjeli proći ni na jednom natječaju za EU sredstva, pa cvijeće uzgajaju samo na otvorenom, odnosno ljeti.

"U Hrvatskoj možeš dobiti na natječaju, samo ako imaš kuma ili rođaka, a ako nemaš onda te još lupe dodatno“, ogorčeno je ustanovila Ivana.