Uz ovakvu kulturu neplaćanja rizik stečaja kod nas je veći nego u susjeda

Cilj je svih aktualnih promjena u insolvencijskom zakonodavstvu vraćanje povjerenja u kvalitetan i fer zakon, koji će motivirati gospodarstvenike u zaštiti prava, tvrdi Mićo Ljubenko, član radne skupine koja je izradila novi stečajni zakon, te odvjetnik s bogatim iskustvom.

Što biste poručili gospodarstvenicima na početku primjene novog stečajnog zakona?
Prije svega, treba znati da je i često spominjani predstečaj sada promijenjen i reguliran samo ovim zakonom. Stečaj i predstečaj nekad nisu imali pozornost jer je tipičan stav bio "to se događa drugima i tada se ništa više ne može". To je dovelo do loše pojave, gdje su dužnici "prespretno" koristili bivši zakon, a vjerovnici gubili povjerenje u sustav. Svi su na tržištu ili dužnici ili vjerovnici, dakle tiče se svih, svi imaju interes pratiti novine u zakonu, pa i predlagati, sudjelovati. Recesija nas je naučila da nema sigurnih i vječnih. Svi mogu imati loše partnere, čak i ako su sami odlični, rizik je uvijek tu. Ovaj zakon i pravosuđe neće riješiti ekonomska pitanja, ali imamo odgovornost pružiti efikasan pravni servis.

Što su najveći benefiti, mogu li dužnici manipulirati stečajnim uvjetima, primjerice, prekidanjem blokade na dan-dva?
Manipuliranje je, na žalost, polako postajalo pravilo, očekujem da će sada biti na razini nužne iznimke. Izuzetno je velik broj promjena. Kod predstečaja, postupak je koncentriran samo na sud. Dužnik mora vrlo precizno prikazati svoje stanje, jer i razlika od 10% ukupnih obveza kod prijave vjerovnika dovodi do obustave postupka. Vjerovnici ne glasuju više samo preglasavanjem od strane onih koji drže većinu potraživanja, potrebno je imati i većinu prema broju samih vjerovnika. Dužnik koji je blokiran dulje od 60 dana ne može ići u predstečaj jer tada nastupa obveza stečaja. U stečaj se sada pod određenim uvjetima ide po sili zakona, neovisno o volji dužnika. Jasno je da je iz dugih blokada računa rijetko tko izašao. Bilo je vrlo teško uopće srediti podatke, a prava i namirenje vjerovnika bilo je gotovo nemoguće ostvariti. Novi stečaj će ići bitno brže, bit će moguće namiriti makar dio, a ponekad i nastaviti poslovanje ako vjerovnici to žele.

Što čeka tvrtke koje tri mjeseca ne isplaćuju plaće, a nisu još u blokadi 120 dana, automatski stečaj ili?
Takve tvrtke neće ići automatski u stečaj. Tu se radi o pravu radnika, a ne dužnosti Fine. Dakle, radnik može formalno predložiti stečaj već 2. rujna, ali za očekivati je da će prethodno koristiti svoje pravo na ovrhu i pokušati sebe namiriti. One tvrtke koje pritom dođu u blokadu ići će kasnije zbog blokade u stečaj, a ne zbog same neisplate plaća. Zbog toga se ne očekuje veći broj takvih stečajeva, osobito jer su radnici i dosad imali slična prava.

Koliki su stečajni rizici na tržištu koji se reflektiraju na gospodarstvenike i sve koji servisiraju gospodarstvo i žive od njega? Postoje li oni sistemskog karaktera poput nelikvidnosti i kršenja režima plaćanja obveza, što može ugroziti male subjekte?
Stečajni rizik danas je pojačan iz dva razloga, koji su oba naša specifičnost. Prvo, objektivni uvjeti poslovanja često su usmjereni na odgodu plaćanja. U razvijenim tržištima to nije problem, ali kod nas još nije u dovoljnoj mjeri izraženo neplaćanje kao poslovna sramota. Na žalost, mnogi i dalje takvo ponašanje drže normalnim. Neki na taj način postižu beskamatno kreditiranje, neki pokušavaju iskoristiti loše stanje svog vjerovnika i sl. Što god je razlog, nije opravdan. Čak ni razlog koji dužnici otvoreno često nude, u stilu "nisu platili nama, pa ne možemo ni mi", nije opravdan. S druge strane, imamo vrlo strog sustav ovršnih isprava i blokade svih računa, što vodi u stečaj. U tom smislu rizik stečaja je na našem tržištu izraženiji nego u susjednim ili sličnim zemljama.

Kako komentirate prve kritike da je predstačajni režim za vjerovnike još lošiji, i to zbog slabije mogućnosti namirenja i mogućih zlouporaba, ali i zbog uvođenja reda automatskim stečajem?
Predstečaj ni u jednoj zemlji nije postupak gdje se svi vjerovnici uvijek namire do kraja. Taj postupak po definiciji traži odricanja vjerovnika. Bitno je samo u proceduri imati rješenja koja će dati ravnotežu među različitim vjerovnicima, uvažiti ranije stečena prava i dati podlogu kvalitetnim dužnicima za nastavak. Ovaj zakon se radio gotovo dvije godine. Stručno je sudjelovao svatko tko je htio. Nije bilo ni pritiska brzine, ni posebnih ciljnih skupina. Svatko tko ima kritiku može ponuditi bolje rješenje, uz pojašnjenje zbog čega ga nije ponudio u ove dvije godine.

Na što treba posebno paziti kako bi se izbjegle stečajne škare?
Pozornost treba usmjeriti prema kupcima, nije dovoljno pratiti samo svoje stanje. Rijetki ipak znaju vrlo dobro preventivno urediti svoje odnose i smanjiti rizike na prihvatljivu razinu. Pritom nije odlučno tko je velik, a tko manji. Nakon godina krize ostale su ipak bolje kompanije na tržištu. Mnogi su shvatili da više od klasičnog boniteta treba pratiti pošten i dugotrajan vijek poduzetnika s kojim ćete raditi. Danas je zbog olakšanog pristupa informacijama puno toga provjerljivo i preventivno rješivo, što je važno za rizik nelikvidnosti.
Izbornih kalkulacija nije bilo, loši bi i tako nestali

Smatrate li da je Vlada pokazala da ne kalkulira jer je bez obzira na izbore donijela zakon koji je okidač za stečajnu lavinu u kojoj bi moglo biti izgubljeno 10-ak tisuća radnih mjesta?

Teško mi je reći što misli Vlada, sudjelovao sam na zakonu stručno. Smatram da je zakon koji razlikuje uredne od neurednih poduzetnika, koji stavlja pod kontrolu suda one koji višemjesečno ne plaćaju, poželjan u svako doba i prije i poslije izbora. Radna mjesta kod poslodavaca koji ne plaćaju plaće, koji ne plaćaju ni drugima, nisu stvarna radna mjesta. U pravilu takvi ipak završavaju u stečaju, samo kasnije i s više štete svima.