Zašto Hrvatska nije mogla ovako zaštititi korisnike kredita?

Udruga Franak je poslala priopćenje medijima u kojem uspoređuje zaštitu korisnika kredita u Srbiji i u Hrvatskoj. Podsjetimo, u Hrvatskoj će od 12. siječnja 2013. godine vrijediti izmijenjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju, ali u Udruzi Franak s njim nisu zadovoljni.

Naime, Udruga Franak podsjeća da pri donošenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nisu uvažene njihove konkretne primjedbe i prijedlozi, te da je zakon donesen po hitnome postupku. Što se tiče načina ugovaranja promjenjivih kamatnih stopa u ugovorima o kreditu, izmjenom zakona određeno je da promjenjiva kamatna stopa mora biti sastavljena od parametara jasnih i poznatih potrošaču, koji moraju biti u uzročno-posljedičnoj vezi i koji se moraju razmatrati u određenim razdobljima. "No, ništa se ne govori o nepromjenjivom dijelu kamate, koji čini fiksnu maržu banke. Isto tako, ta odredba ne primjenjuje se na kredite koji su ugovoreni prije stupanja na snagu toga zakona, a još uvijek su u otplati", napominju u Udruzi Franak. Tvrde da su potrošači koji su podigli kredite prije dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ostali na vjetrometini, "prepušteni samovolji banaka i jednostranosti ugovaranja promjenjivih kamatnih stopa". "Za razliku od ovog zakona – koji je donesen u zemlji koja navodno poštuje europske standarde i koji je donesen upravo pod geslom usklađivanja s tim standardima – srbijanski zakon, dakle zakon jedne zemlje koja je još daleko od ulaska u EU, u potpunosti je zaštitio potrošače koji su podigli kredite prije stupanja na snagu toga zakona. Naime, tim zakonom je određeno sljedeće:

1. da ugovorna obveza (čitaj: kamata) mora biti određena i odrediva

2. da ugovorna obveza (čitaj: kamata) mora biti sastavljena od promjenjivih dijelova koji se službeno objavljuju i od fiksnog dijela, koji ostaje isti tijekom trajanja obveze

3. da davatelji financijskih usluga (čitaj: banke) moraju uskladiti ugovore koji su zaključeni prije stupanja na snagu odnosnoga zakona s tim zakonom, i to tako da se u svim ugovorima u kojima je ugovorena neodrediva promjenjiva nominalna kamatna stopa ta kamatna stopa mora odrediti tako da ne bude veća od inicijalne kamatne stope", navodi se u priopćenju.

U udruzi kažu da, kada bi takve odredbe postojale u Hrvatskoj, to značilo da za svaki kredit s "takvom neodredivom kamatnom stopom banke bi morale odrediti kamatnu stopu koja ne bi smjela biti veća od početne, a početne kamatne stope znale su biti i manje od 4%".

"To bi značilo i to da bi svaki potrošač mogao privatnom tužbom dobiti obeštećenje za prethodno razdoblje koje je već prošlo, s tim da bi vanparnično postizanje sporazuma između banke i potrošača bilo vrlo vjerojatno i izgledno, budući da bi banke unaprijed bile osuđene na gubitak sporova", smatraju u udruzi pa pitaju: "Zašto svoja prava hrvatski potrošači moraju tražiti na sudu, dok srbijanski potrošači svoja prava dobivaju inicijativom svojih vlasti? Zašto naša vlast donosi zakone koji štite jednu skupinu građana, a drugu ostavljaju nezaštićenu, što je po definiciji oblik zakonske diskriminacije?"