Borba protiv korporativne korupcije konačno daje rezultata, no to bi se brzo moglo promijeniti

Slučajevi podmićivanja oduvijek su bili kompliciran problem za države diljem svijeta. Prva prepreka bi bila što se najčešće radilo o poljuljanim sustavima u kojima pokvaren nije bio jedino političar koji je za svoje usluge primao mito, nego je nerijetko imao utjecaja i na snage reda i zakona. Novac bi završio na nekom inozemnom računu, do kojeg bi došao kroz nekoliko poreznih oaza, a i kad bi se isplata otkrila nije uvijek bilo lako dokazati da se radilo o mitu, odnosno isplati za neku izravnu protuuslugu. Uključe li se u jednadžbu i činjenice da se radi o međunarodnim odnosima, različitim pravnim sustavima, različitim standardima i jasno je koliko je ponekad teško otkriti i kazniti nemoralno ponašanje.

Unatoč tome, zahvaljujući utjecaju nekoliko faktora ovakva neetična praksa kod korporacija iz zapadnih zemalja u posljednjih desetak godina ipak se polako iskorjenjuje. A primjera o tome koliko je bila prisutna ima i više nego dovoljno. Njemački industrijski div Siemens je, primjerice, još prije desetak godina pristao na nagodbu s američkim i europskim vlastima vrijednu 1,6 milijardi dolara kako bi izbjegao podizanje optužnica i vjerojatno još puno višu kaznu da je njegov slučaj završio na sudu.

Od nešto svježijih slučajeva može se izdvojiti nordijska telekomunikacijska kompanija Telia, svojevremeno nastala spajanjem švedske Telije i finske Sonere, koja je lani kažnjena s gotovo milijardu dolara zbog podmićivanja u Uzbekistanu. Talijanska naftna kompanija Eni, i njen britansko-nizozemski pandan Shell optuženi su da su 2011. isplaćivali mito u Nigeriji i još se nalaze na sudu.

Švicarski farmaceutski div Novartis je nedavno priznao da je isplatio 1,2 milijuna dolara konzultantskoj kompaniji koja je preko odvjetnika povezana s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom, ne bi li unaprijed dobila informacije o planovima američkog predsjednika za tamošnje zdravstvo. Novartis se, uz to, već neko vrijeme nalazi pod istragom oko toga je li potplaćivao grčke političare ne bi li si osigurao bolji položaj na tamošnjem tržištu.

Dodatni dokaz o tome koliko podmićivanje može biti opasno je i slučaj švicarsko-francuskog proizvođača cementa LafargeHolcim. Kompanija je prije dvije godine optužena za financiranje naoružanih grupa koje su kontrolirale područje oko njene tvornice u Siriji. U LafargeHolcimu niti danas nisu sigurni u čijim je točno džepovima završio novac koji je trebao osigurati da će tvornica nastaviti funkcionirati pod svaku cijenu, i nije nemoguće da su zapravo financirali islamske teroriste.

Sličnih primjera ima još, a zajedničko im je da je riječ o kompanijama koje bi se teško odlučile na takve poteze u vlastitim državama, no uvelike su iskorištavale nestabilnu situaciju manje razvijenih pravnih sustava i apetit lokalnih moćnika. Istraživanje koje je, među svojim članicama, prije nekoliko godina objavila Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD, Organisation for Economic Co-operation and Development) obuhvatilo je čak 427 procesuiranih slučajeva podmićivanja u razdoblju od 1999. do 2014.

U broju kažnjenih slučajeva, s njih čak 128, prednjačile su Sjedinjene Američke Države, a razlog za to leži u aktu donesenom još 1977.godine, odnosno Zakonu o inozemnom podmićivanju (Foreign Corrupt Practices Act) omogućio je američkim vlastima da procesuiraju bilo koju stranu kompaniju koja posluje u SAD-u ili ima izlistane dionice na nekoj od tamošnjih burzi.

U usporedbi s Amerikom Europa je dugo bila puno suzdržanija u kažnjavanju nemoralnog ponašanja. Dok je na domaćem tržištu vladao red, europske su korporacije u inozemstvu radile što su htjele. Njemačka je svojevremeno kompanijama čak omogućavala da isplaćeno mito odbiju od porezne osnovice. No, sve stroža regulativa pod kapom Europske unije i OECD-a ipak postaje sve prisutnija. Velika Britanija je novi zakon za borbu protiv podmićivanja donijela 2010., Francuska je to učinila lani, a očekuje se i dalje postroživanje pravnog okvira s, recimo, najavljenom zabranom anonimnih vlasnika kompanija.

Uz sve strožu vlastitu regulativu, na dokidanje nezakonitog poslovanja djeluje i promjena stava u javnosti. Francuski milijarder Vincent Bolloré je nedavno završio pod istragom kako bi se ispitalo je li prije desetak godina potplaćivao političare u Togu i Gvineji kako bi si tamo osigurao poslove upravljanja dvjema lukama. Bolloré je poznati francuski poduzetnik blizak vrhu francuske politike, a njegovo kratkotrajno uhićenje je poslalo jasnu poruku javnosti.

Uz to što im zakoni daju sve šire ovlasti državni organi u zapadnim zemljama se koriste i pravnim instrumentima kojima se ponešto odgađaju istrage i podizanje optužnica ne bi li se samim kompanijama omogućilo da provedu interne istrage ili se nagodile s državom. Britanski proizvođač aviomotora Rolls-Royce je na taj način platio više od 650 milijuna dolara kako bi izbjegao sudski proces oko optužbi za podmićivanje. Avioproizvođač Airbus se još prije dvije godine sam javio britanskim i francuskim vlastima priznajući da je lagao o mitu koje su isplaćivali konzultanti. Slučaj bi kompaniju mogao stajati čak 3 milijarde dolara, no kazna je mogla biti i puno viša da je sve završilo na sudu.

Zaustavljanje neetične prakse ubrzava se i pokretanjem istraga i sudskim procesima u državama gdje se mito isplaćivalo, a službenim državnim institucijama nerijetko u otkrivanju slučajeva pomažu i nevladine organizacije i mediji. Spomenuto istraživanje OECD-a pokazalo je da je podmićivanje najčešće i najizdašnije u sektoru rudarskih sirovina, a na drugom mjestu se nalaze logistika i transport. Po visini isplaćenog mita ovim sektorima konkurira trgovina, no u tom sektoru je ipak bitno manje slučajeva. S druge strane se, pak, nalazi građevinarstvo gdje je podmićivanje relativno često, ali su iznosi relativno niski, a donekle slična situacija vlada i u telekomunikacijama. Najniže mito i najrjeđe se podmićuje u poljoprivredi i u opskrbi vodom.

Usprkos pozitivnom trendu britanski tjednik The Economist ovih dana piše da bi takvim dobrodošlim promjenama uskoro mogao doći kraj. Jačanje nacionalističke retorike u globalnoj ekonomsko-političkoj sferi predstavlja opasnost za nastavak rasta pravnih standarda koji obično dolaze s demokratizacijom društava. Američki predsjednik Donald Trump je zakon iz 1977. već proglasio "groznim", a povukao je i SAD iz Inicijative o transparentnosti u rudarskoj industriji, petnaestak godina starog programa kojim se postavljaju standardi protiv podmićivanja u proizvodnji nafte, plina i rudnih sirovina.

Zapadne kompanije također su sve glasnije u prigovorima da im postroživanje regulative oduzima konkurentnost, i ograničava pristup pojedinim tržištima u Africi i još nekim državama, u odnosu na kompanije iz Rusije ili Kine gdje su standardi za poslovanje kompanija puno niži. Pojača li se pritisak tih kompanija, sadašnji pozitivan trend mogao bi usporiti ili se čak i preokrenuti. A tada bismo opet bili na putu prema sumnjivim bogatstvima i neravnopravnim tržištima. Nečemu što nam je, nažalost, i previše poznato.