Anđelko Opačak: Ključ je povećati proizvodnju slatkovodne ribe, tu smo najslabiji

Bila je ovo prosječna godina u proizvodnom smislu. "Od ukupno 14 tisuća hektara ribnjačarskih površina trenutno se proizvodi na njih 10 tisuća, a proizveli smo 2.500 tona slatkovodne ribe", ispričao je za Osječku televiziju prof.dr.sc. Anđelko Opačak s Fakulteta agrobiotehničkih znanosti u Osijeku.

Kako je napomenuo, od toga je 83 posto proizvodnje činio šaran. Ostalo su som, smuđ, štuka, amur, tolstolobik, deverika, babuška i slične vrste odnosno Hrvatska domaćem, ali i europskom tržištu može ponuditi 10-ak vrsta riba.

Opačak je otkrio kako postoji velik upit iz cijele Europe za slatkovodnom ribom, a pogotovo iz Italije, Mađarske, Poljske pa čak i Češke. No, kaže, interesantno je da se javljaju i sjeverne zemlje. Primjerice, Danska je prvi put pokazala interes za kupnjom iz naših ribnjaka.

Iako već dugi niz godina padamo u proizvodnji, taj trend je zaustavljen, ali na niskoj razini. "Dvije i pol do tri tisuće tona je niska proizvodnja s obzirom na resurse kojima raspolažemo", dodao je usporedivši to s prijeratnim godinama kada smo proizvodili 17 do 18 tisuća na istim resursima.

"Tržište je gladno slatkovodne ribe", naglasio je ovaj stručnjak rekavši da europsko tržište uvozi oko 63 posto svojih potreba iz Azije. Što se tiče cijena, kaže, to diktiraju ponuda i potražnja. Prema njegovim riječima, cijene su za proizvođače trenutno jako dobre.

"Kada su normalne okolnosti na tržištima ona za šaran se kreće od 1,9 do 2,2 eura po kilogramu, a sada je 3,3 eura", pojasnio je rekavši da se tako otprilike kreće i cijena za domaće kupce u veleprodaji. Od 18 do 21 kunu, a za određene kupce poput ribiča koji kupuju ribu za poribljavanje košta oko 3,5 eura. "Nema dovoljno proizvodnje da se podmiri potražnja i zato je ona u veleprodaji poskupjela, a u maloprodaji se kreće od 28 do 40 kuna", pojašnjava.

Potrebna rekonstrukcija
Problem je kaže, što je većina ribnjaka u vlasništvu države koja je poduzetnicima to dala u zakup na 50 godina, a ribnjaci su stari preko 100 godina. "Umorni su od proizvodnje u tehnološkom smislu, potrebna im je rekonstrukcija", upozorio je sveučilišni profesor. Međutim, to su značajna investicijska sredstva koja naši proizvođači nemaju. Također, banke ne daju povoljne kredite, a proizvođači nemaju što založiti jer je vlasnik država.

Ona pak nema dovoljno sredstava, a ove sitne mjere koje daje nisu dovoljne za značajan pomak. "To je obrana proizvođača zbog niske proizvodnje, no ni oni ne ulažu dovoljno. Nema ni znanja, a bitni su i ekološki čimbenici", napominje dodavši da je tu riječ o nedostatku vode, klimatskim promjenama, bolestima, ali i štetnicima.

Svjesni su toga i proizvođači, uvjerava profesor, rekavši da bi se trebalo upustiti u preradu da se stvori dodana vrijednost.

"Ključ je povećati proizvodnju, a tu smo najslabiji trenutno", upozorio je dodavši da to nije ni čudno jer su ribnjaci napušteni. Napomenuo je da treba ulagati dugoročnim mjerama. "Čini mi se da nema volje ni od strane države ni poduzetnika za tu sinergiju zajedno sa znanošću, strukom, bankama da se uključe u isti cilj za povećanje proizvodnje", mišljenja je.

Upozorio je da, ako se proizvodnja ugasi i isuše ribnjaci to će postati sasvim drugo stanište. Nestat će i sve druge životinjske vrste. "To bi bila prava šteta za našu državu, ali i EU", zaključio je.