Beskrajni dani državne administracije

Popis apsurda s kojima se susreću građani koji su primorani koristiti usluge državne administracije gotovo da je beskrajan. Ono što zabrinjava je činjenica da vlast kao da uopće nije zainteresirana za rješavanje tih problema. Tako su zgroženi građani mogli na televiziji pratiti cjelodnevnu raspravu o promjenama Poslovnika Hrvatskog sabora, ali nijedanput nisu svjedočili raspravi o potrebi preispitivanja propisa koji određuju da izvod iz matične knjige rođenih ili umrlih ne smije biti stariji od šest mjeseci da bi ga državna administracija priznala pravovaljanim kao da se ista osoba mogla roditi ili umrijeti više puta. Svaki punoljetni građanin primoran je zatražiti izdavanje osobne iskaznice. Pritom se mora fotografirati, a MUP potom skenira donesene fotografije. Zastupnici se nisu javno zapitali zašto se ne skeniraju osobe koje dolaze zatražiti izdavanje osobne iskaznice.

Moj nedavni bliski susret s državnom administracijom povod je za pisanje ovoga članka. Preuzevši broj iz automata desetak minuta čekao sam svoj red ispred šaltera za upis vlasništva u Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Ispunio sam dva primjerka propisanog obrasca, donio uredno ovjeren kupoprodajni ugovor, uredno ovjerenu tabularnu ispravu i osobnu iskaznicu.

Službenica mi je objasnila da je osobna iskaznica dokaz o državljanstvu. Na moje pitanje može li se temeljem OIB-a, koji je uredno naveden i u ugovoru i u tabularnoj ispravi, nedvojbeno utvrditi državljanstvo osobe, nisam dobio odgovor. No, nisam donio i foto-kopiju osobne iskaznice. Premda sam dva metra dalje od službenice koja me primila vidio fotokopirni aparat, ona je rekla da je najbliže mjesto gdje se može napraviti fotokopija negdje u blizini glavne zgrade Općinskog građanskog suda, otprilike kilometar dalje. To samo po sebi nije nikakav problem jer i propisanih 250 kuna sudske pristojbe ionako nije moguće uplatiti u zgradi Zemljišnoknjižnog odjela, već je i to potrebno učiniti negdje u blizini glavne sudske zgrade.

Službenica je smatrala da ne postoji ni najmanji razlog za moju nervozu jer se ionako moram vratiti na šalter nakon što uplatim pristojbu kada ću moći potpisati formular u kojem će biti navedeni svi dokumenti koje sam priložio svom zahtjevu za upis prava vlasništva. Kad sam, ponešto zgrožen, s čuđenjem upitao kako je moguće da se radi predaje banalnog zahtjeva za upis prava vlasništva temeljem besprijekornih dokumenata o kupoprodaji na isti šalter mora dolaziti najmanje dvaput, službenica mi je s još većim čuđenjem odgovorila da tako svi rade.

Mislim da bi zastupnici napravili puno korisniju i pametniju stvar da su, umjesto da pred izbezumljenim građanstvom izvode nemuštu predstavu s poslovnikom, od nadležnih ministara zatražili da uspostave takve procedure i materijalno-tehničke pretpostavke za njihovo provođenje da se radi predaje jednog zahtjeva na isti šalter ne mora dolaziti najmanje dvaput. Isto tako, nerazumno je uz OIB tražiti prilaganje kopija drugih dokumenata o državljanstvu jer se putem tog broja nedvojbeno može utvrditi je li njegov vlasnik državljanin Hrvatske ili ne.

Dakako, bilo mi je drago što ovaj put nisam morao prilagati izvode iz matične knjige rođenih ili umrlih jer bi to – budući da državna administracija nema povjerenje u svoje vlastite dokumente ako su izdani prije više od šest mjeseci – značilo daljnje gubljenje vremena i novca. O čemu bi trebali razmišljati naši zastupnici i ministri? Trebali bi razmišljati o tome kako da državne službe počnu služiti građanima, a ne građani njima. Zašto bi netko morao obilaziti mnoge šaltere različitih državnih službi da bi pribavio papirnate dokaze o svom građanskom statusu ako su svi ti podaci dostupni svakom ovlaštenom državnom službeniku?

Sjećam se ne tako davnih vremena kad me moj odvjetnik, nakon što sam zatražio da obavi uvid u spis u zemljišnoknjižnom odjelu, usrdno zamolio da to od njega ne tražim jer bi usred noći morao doći pred zgradu suda kako bi sljedeći dan eventualno stigao na red. Takvo što se više ne događa. Nadam se da se više neće ponoviti ni slučaj da su nadležni u Zemljišnoknjižnom odjelu punih osam godina bez ikakva obrazloženja i pravne osnove odbijali provesti pravomoćnu sudsku odluku o brisanju zabilježbe na jednoj nekretnini.

Tek nakon što je tadašnji ministar pravosuđa, kojemu sam se požalio, onamo poslao inspekciju, presuda je provedena uz objašnjenje da je prethodno osmogodišnje neprovođenje bilo rezultat pogreške. Nadam se da se takve pogreške više ne događaju. Ali se i dalje događa nepotrebno šikaniranje građana primoravanjem da novac troše na pribavljanje nepotrebnih dokumenata i da bezrazložno radi obavljanja jedne administrativne radnje na isti šalter moraju dolaziti najmanje dvaput.

Rješavanje upravo takvih problema pokazat će u kojoj se mjeri vlast osjeća odgovornom prema građanima.