Dok drugi prodaju zrno, on ga melje u svom mlinu: Slavonac od rijetkih kultura stvorio tražena brašna

Mirko Miladinović iz Koritne kod Đakova preradom sjemena u brašno bavi se od 2020. godine. Danas obrađuje oko 56 hektara zemlje, uzgajajući sjemenske kulture i specijalna brašna pod brendom Ceres

"Poljoprivrednici su najveći kockari - mi bacamo novce u zemlju, a gledamo u nebo“, kaže nam Mirko Miladinović iz Koritne kod Đakova koji se preradom sjemena u brašno bavi od 2020. godine. Dvije godine kasnije registrirao je obrt za doradu sjemena te pokrenuo proizvodnju specijalnih brašna, poput pirovog, raženog, kukuruznog, heljdinog i lanenog, koja na tržište plasira pod brendom Ceres.

Miladinović već dugi niz godina ruši predrasude o poljoprivrednicima i ustaljenim slavonskim pričama o uzgoju pšenice, suncokreta i kukuruza. Na svom gospodarstvu razvio je zaokružen proizvodni proces - uz pakirnicu ima i mlin u kojem melje isključivo vlastite sirovine u brašno i krupicu, a od ukupnih površina čak 42 hektara nalazi se u sustavu ekološke proizvodnje.

"Danas, konačno imam sustav koji sam godinama stvarao, od uzgoja do pakiranja proizvoda. Moja brašna danas završavaju u zagrebačkim vrtićima te u nekoliko poznatih slavonskih restorana. Dakle, tržište imam“, dodaje.

Sebe opisuje kao osobu koja voli izazove ističući da, unatoč svim poteškoćama, dugovima i kreditima s kojima se borio nikada ne bi mijenjao svoj posao jer najviše cijeni to što je "svoj gazda“.

"Mene ne vuče kockanje ni kladionice da me nabija adrenalin. Meni je poljoprivreda to. A ovi kojima je dosadno kod kuće, oni idu u kockarnice da bi nešto osjetili“, dodaje.

Početak priče
Njegova priča s korijenima u zemlji počinje još u djetinjstvu uz oca koji je obrađivao devet jutara zemlje, držao krmače i prasce. Već tada je zavolio ovaj posao, a s ponosom se prisjeća 1973. godine kada je prvi traktor uvežen u obiteljsko dvorište.

"Završio sam srednju poljoprivrednu školu, smjer mehanizacije, a kao srednjoškolac sam stejecao prva iskustva na sezonskim poslovima u IPK Osijek na Brijestu, učeći od tamošnjih, tada mladih agronoma. Upisao sam fakultet u Vinkovcima, no ostao sam na samom pragu diplome. Dva i pol ispita do kraja", kaže kroz osmjeh Mirko.

Godine 1993. bio je jedan od osnivača tvrtke Osatina, baveći se sjemenskim graškom, grahom (šarenim, slavonskim, zelenim) i mahunama (šarenim, žutim), no 1995. se razilazi s partnerima. Od 1996. kreće u samostalnu borbu na napuštenoj zemlji PIK-a Đakovo u Koritni. OPG je otvorio 1998., a 2004. osnovao je "Panjik - obrt u poljoprivredi" te poljoprivrednu trgovinu u Koritni.

"Preko puta svoje kuće kupio sam nekadašnju ‘švapsku kuću’ i zadružnu zgradu iz 1974. godine. Nije bilo lako, koštalo je 54.000 maraka. Iskoristio sam kredit za branitelje od 25.000 maraka za samozapošljavanje, dodao nešto novca od prodaje pšenice i tako kupio prostor. Apoteku sam zatvorio 2010.“, prisjeća se.

Tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća na osječku je tržnicu vozio grašak u mahunama, što je tada bio isplativ posao.

"Sijao sam ja i šećernu repu do 1998., ali sam odustao zbog problema sa šećeranama, logistikom vađenja i brojnim drugim problemima sa kojima su se susretali proizvođači“ napominje.

Fokus na sjemenarstvo
Pravi profesionalni uzlet doživio je 2009. godine fokusiranjem na sjemenarstvo s raoulom i graškom. Danas obrađuje oko 56 hektara, od čega je desetak u njegovom vlasništvu.

"Svake je godine oko 30 hektara pod sjemenskim kulturama kao što su grašak, bijela gorušica, facelija, raž, pir, suncokret, stočni grašak, ljekovita sikavica i meliorativna rotkva. U dosta stvari sam pionir, prvi pravim neke puteve i staze u proizvodnjama na nivou države“, ističe Mirko.

Njegova paleta proizvoda je impresivna, a najnovije u ponudi je meliorativna rotkva, koju proizvodi za sjeme za zelenu gnojidbu. Kao ključnog mentora za svoj put u poljoprivredi izdvaja Dragu Bistrovića kojeg naziva enciklopedijom. Od njega je naučio "sve o travama i sjemenju“.

Mirko je je postao strastveni zagovornik zelene gnojidbe, potaknut iskustvima Mađara i Poljaka.

"Ljude sam nagovarao, čak sam i dijelio po 20 ili 50 kila sjemena da probaju. Zvali bi me i govorili da s jednom brzinom brže oru tamo gdje su zaorali tu zelenu masu. Moje je sjeme bilo ključno u trogodišnjem projektu revitalizacije 8.000 hektara tla u Soljanima i Drenovcima nakon poplava 2014. godine, gdje sam surađivao sa županjskom šećeranom“, napominje.

Ekološka proizvodnja
U ekološku proizvodnju ušao je oprezno, "lomio sam se dvije godine“, dodaje, jer ga je bilo sramota da mu susjedi vide korov na njivi. Danas na 14 hektara uzgaja ekološku raž i na 12 hektara sjemenski zimski grašak, a sije i kamelinu (podlanak) za smjese zelene gnojidbe, koristeći vlastiti stroj za češljanje korova.

"U ekološkoj proizvodnji najbitniji je plodored. Kad ga poštujete, nemate problema ni s korovima ni s prinosima“, objašnjava Mirko.

Tehnološki, Mirko se oslonio na Kinu. Suradnja s kineskom tvrtkom Gime Tech započela je sasvim slučajno 2016. godine na poljoprivrednom sajmu u Plovdivu u Bugarskoj, gdje je upoznao proizvođača strojeva za mlinsko-pekarsku industriju.

"Ono što je tada započelo kao poslovni kontakt s vremenom je preraslo u uspješnu suradnju i prijateljstvo, a kineski partner je do sada Koritnu posjetio već dva puta“, kazuje.

Uz pakirnicu ima mlin, u kojemu isključivo melje svoje proizvode u brašno i krupicu. Od ukupnog broja površina, pod ekološkom proizvodnjom je 42 hektara. Danas Mirko koristi kompletnu doradnu opremu kineske proizvodnje koja stiže uredno zapakirana u drvenim sanducima. Upravo od te tvrtke naručio je i ljuštilicu za heljdu, jer u toj proizvodnji vidi novi smjer razvoja i dodatnu mogućnost za proširenje posla.

Obiteljsko posao
Ipak, put nije bio bez prepreka. Godine 2014. Mirko je, nakon smrti supruge, ostao sam s malom djecom.

"Borio sam se. Neprestano sam im govorio, učite strane jezike, učite informatiku i bježite odavde. No, poslije sam se predomislio gledajući sebe. Jer ako pametno radiš, može se živjeti od poljoprivrede“, iskren je Mirko.

Danas je u posao uključena cijela obitelj. Sin Marko radi s njim te završava poljoprivrednu prekvalifikaciju nakon gimnazije kako bi jednog dana preuzeo gospodarstvo kao mladi poljoprivrednik. Kći, studentica pete godine umjetničke akademije, vodi marketing i web stranicu. U cijelu priču uključio se i brat Jozo, čija supruga od Mirkovog brašna proizvodi domaću tjesteninu na talijanskom stroju kapaciteta 25 kilograma na sat.

Kritičan je Mirko prema državnoj politici, posebno prema investiciji u fotonaponske ćelije.

"To mi je najlošija investicija u karijeri. Navukli su nas na to, a sada je otkupna cijena struje pala sa 7,6 na 5,3 centa. U prosincu, kada nije bilo sunca, proizveo sam struje za svega 100 eura. Zbog rata u Ukrajini troškovi mehanizacije porasli su mi za oko 30 posto, pa stvarni povrat od mjera na kraju nije bio očekivanih 50 posto“, kazuje.

Budući planovi
Klimatske promjene prate ga stalno. Uspoređuje Međimurje, gdje ljeti padne oko 900 litara kiše, sa Slavonijom, gdje često nema ni kapi mjesecima.

"Jedna kiša u pravo vrijeme vrijedi nevjerojatno puno poljoprivrednicima“, opisuje.

Ipak, Mirko ne posustaje. Planira sjetvu slanutka, leće te se više posvetiti heljdi. Svoje znanje nesebično dijeli s drugima, "onima koji žele slušati“ i ne boji se konkurencije. Njegova filozofija je jednostavna.

"Najbolje je polako se širiti. Kako sam širio tržište, tako sam se i razvijao. Ako nemate bazu kupaca, krediti će vas pojest. Zadovoljan sam sa svime što sam prošao. Bilo je brojnih izazova, ima ih svake godine, ali kad bi morao, sve bih opet isto“, zaključuje Mirko.