INTERVJU: Tomislav Panenić - Menadžer u pokretu

Tomislav Panenić, voditelj je Ureda za međunarodnu suradnju općina Tovarnik, Nijemci, Tompojevci, Lovas i Grada Ilok od samog osnutka, 2005. godine. Isto tako preuzeo je funkciju županijskog koordinatora u Ministarstvu regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva u projektu socijalno gospodarskog oporavka, a u sklopu Uprave za integrirani razvoj. Ovu funkciju obnaša od 2007. g. Tomislav iza sebe ima bogato poslovno iskustvo. Prvi posao je bio za vrijeme rata, u policiji. Nakon toga radio je u tvrtki Lateran d.o.o. iz Vinkovaca kao voditelj marketinga pa je onda godinu dana predavao matematiku i informatiku u O.Š. Čakovci u općini Tompojevci. 2003. g. osnovao je privatnu tvrtku koja se na početku bavila marketingom, a onda je pola tvrtke prodao jednom Nizozemcu i krenuli su uzgoj lukovica. Više ga nije mogao pratiti ulaganjima i 2004. g. prodaje mu cijelu tvrtku. Prelazi u Baumax u Osijeku gdje radi kao zamjenik voditelja prodajnog centra. Na poziv načelnika općina Tovarnik, Nijemci, Tompojevci i Lovas 2005. g., postaje voditelj Ureda za međunarodnu suradnju. Kasnije se Uredu pridružio i Grad Ilok.

Što radite u Uredu i Ministarstvu?
Što se tiče Ureda bazirali smo se na izradi projektnih aplikacija za 5 jedinica lokalne samouprave i prijavljujemo se na sve Natječaje za lokalnu samoupravu i poduzetnike. Naš rezultat u 2008. g. bio je 7 milijuna eura ugovorenih projekata iz fondova EU i sredstava Svjetske banke. Općinama i udrugama ne naplaćujemo svoje usluge, a poduzetnicima po specijalnim cijenama. Ured se financira iz proračuna općina i grada Iloka koji trenutno iznosi 400.000 kuna godišnje, a trenutno imamo 4 zaposlenika. Na početku sam bio jedini zaposleni, pa se onda taj broj mijenjao od 2 do 9. Broj zaposlenih varira, ovisno o projektima koji se provode. U Ministarstvu radim kao konzultant na Natječajima koji podržavaju socijalnu i gospodarsku komponentu te komunalnu infrastrukturu. Ovdje se radi o tome da je hrvatska Vlada uzela zajam Svjetske banke i to je prema krajnjim korisnicima pretočeno u darovnice. U gospodarstvu financiramo projekte s 27%, projekte udruga s 85-90%, a infrastrukturne projekte s 85-90%.

Zašto elektrotehnika pa ekonomija?
Ne znam, vjerojatno se u onom trenutku više nisam vidio u elektrotehnici. Onda mi je bilo neprihvatljivo da moram na jednom mjestu sjediti i učiti. Razmišljao sam da to moram prekinuti i krenuti iz početka da bih sam sebe pokrenuo.

A zašto specijalistički studij Poduzetništvo?
Nagovorila me je gđa Ljilja Blažević iz Fonda za obnovu i razvoj Grada Vukovara. Rekla mi je: Ti bi to mogao napraviti, ti to možeš, zar ne vidiš tko se sve upisuje? Sama titula mi nije bila motiv za upis. Tamo susrećete ljude razgovarate i razvijate se kao osoba, sve to daje puno ideja. Puno toga čuješ, dobiješ neka znanja s kojima ne srećeš u životu, a važna su. Imao sam dobru podlogu pa sam lakše prošao poslijediplomski studij. Jako je dobro bilo što je većina nas bila u radnom odnosu pa povezuješ ono što radiš s onim što čuješ na predavanjima. To na fakultetu nismo tako doživjeli, tamo učiš da bi prošao ispite.

Kako vodite Ured, je li to timski rad ili svatko radi samostalno?
Kada bi radili na jednom projektu onda bi to možda bio timski rad. Međutim ovdje se istovremeno radi puno projekata i mi smo morali napraviti podjelu poslova tako da svatko ima svoje područje u kojem radi. Naravno, da svi između sebe komuniciramo,
a ja osim što imam svoje projekte koordiniram s radom ostalih u Uredu.

Niste klasični menadžer, kakav je vaš stil rukovođenja?
Radio sam u tvrtkama koje imaju svoju hijerarhijsku strukturu gdje se točno znaju obveze i dnevni zadaci. Sve to funkcionira kada postoji određeni promet, ali kada imaš jako mali proračun onda moraš biti funkcionalna i učinkovit. Menadžeri nose najveći dio tereta posla. Moj radni dan traje od 7 do 22 sata i naravno da sve to teško usklađujem s obiteljskim obvezama. Nije jednostavno sve to uskladiti i tu najviše ispašta supruga.
Sve gledam kroz uspješno odrađeni projekt i ne želim da mi se taj projekt vrati. Prenosim na osobu kompletan zadatak i na neki način pokušavam mentorirati. Kada nekome dam projekt onda je to njegov projekt, on ga osmišljava. Imamo dnevne koordinacije na kojima razgovaramo o projektima, ali najveći dio komunikacije ide putem maila. Iako smo svi dislocirani moramo uspješno funkcionirati.

Kako vrednujete uspjeh ili neuspjeh na projektima. Nagrada ili kazne?
Nisam pristalica kazni i do sada nisam imao potrebu za tim mjerama. Ako nam projekt prođe onda to financijski osjetimo jer dobijemo nagradu. Ali isto tako ako projekt ne prođe ne shvaćam to kao tragediju već idemo dalje. Svojim suradnicima dajem više
vremena da se pokaže, dajem ljudima dužu šansu za dokazivanjem. Danas na tržištu nije lako pronaći kvalitetne projekt menadžere. Naši ljudi u uredu kreću od nule, sazrijevaju, educiraju se i treba proći neko vrijeme da vidite kakav je tko u poslu. Uvijek na kraju gledam rezultat jer je to krajnji cilj i jedini se priznaje.

Kažete da niste strog kao voditelj Ureda. Je li to vrlina ili mana?
To je, s jedne strane, dobro. Da vas suradnici u svakom trenutku mogu pitati sve, bez straha. Možemo o svemu raspravljati. A mana je to što bi nekada trebao reći: Sada je dosta. Trebao bih se izbalansirati negdje u sredini. Uvijek krajnji rezultat opravdava i neke pogreške koje u međuvremenu nastanu.

Koje su najčešće greške menadžera?
Najčešća greška menadžera je da nemaju razvijenu komunikaciju sa suradnicima unutar tvrtke ali i s ljudima u okruženju tvrtke. Ako imaš problem onda cijelo vrijeme moraš komunicirati. Menadžeri ne smiju biti zatvoreni i sami sebi dovoljni što se dešava. Uvijek treba otvoreno o svim problemima razgovarati. Ne može primjera biti rješenje ne javljati se na mobitel. Komunikacija je ključ odnosa i vjerodostojnosti. Naravno da ne mislim da sam savršen jer svatko ima nekih grešaka. Želim da svi mi u Uredu postanemo specijalisti u određenom poslu i da kao takvi budemo prepoznati od onih za koje ćemo raditi projekte. Da djelujemo na tržištu i osiguravamo vlastite prihode.

Vaš osobni pogled na sadašnju krizu?
Posljedice krize se osjete. Ono što u zadnje vrijeme pokušavam ljudima, koji idu u projekte, pojasniti je to da trebaju računati da će ova kriza potrajati. Neće nestati ni 2010. g. ni 2011. g. Pitanje je kada će se doći do te točke prijeloma i kada će kriza prestati. I mi sada malo povlačimo ručnu kočnicu i kažemo poduzetnicima da sve trebamo još jednom detaljno proći. Ne želimo davati nadu u prevelika očekivanja i da na kraju budemo optuženi za neuspjeh, makar to bilo iz dobre namjere. Želimo biti realni. Želje poduzetnika su trenutno veće, ali su mogućnosti manje.

Jeste li zadovoljni rezultatima Ureda?
Jesam, zadovoljan sam. Trenutno radimo na ustrojavanju rada Ureda u smislu standardizacije rada i poslova. Pokušavamo posložiti procedure da se to što radimo ne poistovjećuje sa mnom. Ako mene nema, ne može Ured nestati. Zašto postoje menadžeri? Radi toga da obave komunikaciju s korisnicima, da bi se nešto uspješno odradilo. Na tržištu treba biti kao ozbiljan igrač. Mislim da sam uspješan i da imam veliko iskustvo. Želim to iskustvo i znanje prenijeti na nekoga tko je spreman učiti i otvorenog je uma. Radom na projektima puno toga se može naučiti, ali to traži puno odricanja a rezultat je neiszvjestan.