Lana Šiljeg: Poduzetništvo je najveća škola u kojoj učimo o sebi, o drugima, o organizaciji i sustavu

“Dobar tim nije tim u kojem vlasnik može nositi sve. Dobar nosivi sustav je onaj u kojem svu težinu više ne nosi jedna osoba, nego lider i tim zajedno nose taj sustav.” – Lana Šiljeg, osnivačica i direktorica škole stranih jezika West End u Zagrebu, autorica knjige “Override” te dopredsjednica Udruge Glas poduzetnika

Lana Šiljeg sebe ponajprije opisuje kao graditeljicu, i poslovno i privatno. Poduzetništvo je za Lanu velika škola – ona u kojoj se kompetencije ne čekaju, nego grade, a najveće lekcije često dolaze iz pogrešaka, odnosa i trenutaka kada shvatimo da više ne možemo sve nositi sami.

Ova osnivačica i direktorica škole West End u gotovo dva desetljeća poduzetništva prošla je put od ideje financirane kreditnim karticama do organizacije čije programe danas godišnje pohađa više od 400 polaznika. Na tom je putu, kaže, naučila da rast ne znači raditi više, kontrolirati više i preuzimati još više odgovornosti, nego formirati ljude, povjerenje i sustave koji mogu funkcionirati i bez vlasnika u središtu svega. Danas to iskustvo prenosi kroz rad s polaznicima i poslovnim liderima, angažman u Udruzi Glas poduzetnika te Override koncept, o kojem je napisala knjigu.

S poduzetnicom Lanom Šiljeg, profesoricom engleskog jezika i književnosti te povjesničarkom umjetnosti, razgovarali smo o tome što poduzetništvo doista uči čovjeka, zašto kompetencije dolaze nakon odluke da krenemo, kako izgraditi tim koji može nositi sustav i zašto sljedeća razina poslovanja gotovo uvijek traži da naučimo pustiti ono što nas je dovelo do prethodne.

Kako ste došli na ideju da pokrenete školu stranih jezika i kako je počeo Vaš poduzetnički put?
Školu sam osnovala prije 18 godina, u vrijeme kad oko sebe gotovo da i nisam imala poduzetničkih uzora. Primjer poduzetnika bio mi je otac, koji je upravo u tom razdoblju zatvorio svoju radionicu i koji mi je prenio iskru da izgradim nešto svoje, uz odgoj u kojem je uvijek vrijedilo: „Poštenje je najvažnije.“ Znala sam tada da želim ponuditi i voditi opuštene, interaktivne tečajeve, na kojima se jezik ne uči samo iz udžbenika, nego kroz razgovor, razmjenu mišljenja i stvaran odnos među ljudima. Takav pristup tada još nije bio uobičajen i upravo su ta interaktivnost i personaliziran pristup postali ključne odrednice mog West Enda.

Nisam imala razrađen poduzetnički put ni gotovu organizacijsku strukturu. Imala sam smjer, ideju logotipa škole u glavi, prijatelja dizajnera i prijateljicu s kojom sam uložila sve što smo uspjele posuditi na kreditnim karticama – za stolove, projektor, letke i party otvaranja, kao i instinktivno povjerenje da će se sljedeći korak nekako pokazati. I pokazao se!

Temelj škole otpočetka su bili odnosi. Moj odnos s kolegicama, naši odnosi s polaznicima, ali i odnos prema cjeloživotnom učenju. Oduvijek mi je misao vodilja bila da pratimo trendove, stvaramo i budemo inovativni, ne zato što moramo, nego naprosto zato što smo znatiželjni i želimo ljudima ponuditi nešto što će ih zbilja zaintrigirati i uključiti.