MMF popušta: Blaža pravila za prezadužene zemlje

MMF želi novim pravilima natjerati zemlje da bolje upravljaju svojim dugom, a privatne kreditore da paze kako i kome posuđuju novac. U isto vrijeme žele pomoći zemljama da 'reprofiliraju' dug kako ne bi pale u default

Međunarodni monetarni fond promišlja veliku promjenu u svojim pravilima posuđivanja novca kako bi izbjegli posuđivati novac "beznadnim slučajevima", poput Grčke 2010. godine i Argentine 2003., te su objavili novi dokument u kojem predlažu čak dvije velike promjene u svojim politikama, piše QZ.

Prvo, u dokumentu tvrde kako bi Fond trebao jasno priznati kako neke krize državnog duga potpadaju u "neurednu sredinu" - niti su nesolventne, niti su u tek privremenom problemu bilance plaćanja. Ova nova siva zona traži novi pristup upravljanju krizom.

Kad je država očito insolventna, MMF uobičajeno insistira da zemlja proglasi default prema svojim glavnim kreditorima i restrukturira svoj dug prema njima. Bez restrukturiranja duga u takvim slučajevima, MMF bi jednostavno upumpao dobar novac i tako spašavao privatne kreditore koje na taj način spašava od loših investicijskih odluka, dok u isto vrijeme porezne obveznike te države opterećuje s još više dugova koje se ne može otpisati.

Nejasna linija nelikvidnosti i nesolventnosti

Zabrana posuđivanja nesolventnim zemljama daje članicama MMF-a poticaj da sprječavaju krize, a kreditorima poticaj da se previše ne izlažu. Davanjem jasne poruke da regulator ima samo ograničena sredstva namijenjena za spašavanje, zemlje i njihovi kreditori bit će upućeni na to da grade stabilnije financije.

A ako neka zemlja tek ima privremeni problem s likvidnošću, i ako MMF s velikom sigurnošću može utvrditi da će dug zemlje ostati održiv, tad Fond može uskočiti sa sredstvima koja bi zemlji trebala omogućiti da prođe kroz tu rupu u likvidnosti.

Problem je u tome da je linija između nelikvidnosti i insolventnosti puno teže razlučiva kod zemalja, nego kod korporacija. Korporacija je očito insolventna kad me može plaćati svoje dugove, i kad joj je imovina manja od dugova. Kod država, sadašnji i budući porezni prihodi predstavljaju značajnu imovinu. Ali veličina imovine ovisi o tome koliko su države spremne oporezovati svoje građane i koliko su građani spremni trpiti mjere štednje.

Neki su spremni na štednju, neki nisu

Upravo ta tolerancija među zemljama iznimno varira. Latvijci su 'legendarni' po tome kako su pretrpili brutalne rezove koji su im tijekom kraja prošlog desetljeća srezali BDP za 20 posto. Mnoge vlade, koje se boje pobuna, jednostavno bi popustile i restrukturirale dug prije nego što sve dosegne takve ekstreme.

Znajući da restrukturiranje duga za pedeset posto povećava šanse da ministar financija dobije otkaz, većina vlada na bilo koji način žele izbjeći default. I nekad im to i uspije. Zemlje koje komentatori, Wall Street pa čak i neki članovi MMF-a privatno otpisuju kao insolventne, poput Brazila i Turske 2002. godine, uspjele su uz pomoć MMF-a izbjeći 'groblje' defaulta.

Pa umjesto da MMF svoj kredibilitet izlaže riziku da takve zemlje proglašava boljima no što jesu, predložena nova politika omogućila bi MMF-u da posuđuje i u situacijama kad je ishod manje siguran. Kreditore bi se zatražilo da prolongiraju ili 'reprofiliraju' program otplate duga na niz godina, u očekivanju da bi program prilagodbe toj zemlji trebao omogućiti povratak rastu i otplatu duga u nekom kasnijem periodu.

Dobar primjer Urugvaja i Dominikanske Republike

Za ovaj pristup postoje dobri presedani. Suočeni s velikim ispadima u svojim obvezama, Urugvajci su 2003. godine, kao i Dominikanska Republika 2005. restrukturirali svoj dug uz podršku MMF-a. Obje su se zemlje brzo oporavile a kreditori nisu pretrpili velike štete.

To nisu slučajevi "čekaj, pa vidi", nego "učini, pa vidi". Zajmovi MMF-a ne umanjuju potrebu da zemlje koje "reprofiliraju" svoj dug poduzmu značajne reforme. Umjesto toga, zemljama je dan prostor da prodišu kako bi reforme mogle profunkcionirati.

Ako uspiju, to je pobjeda za sve uključene strane: zemlja izbjegne default i gubitak pristupa tržištu, kao i moguć pad vlade te udarac na životni standard, a smanjen je i udarac na sredstva MMF-a. U međuvremenu, ako reforme ne uspiju, zemlja može nastaviti restrukturiranje u urednim okolnostima.

Reprofiliranje duga je navodno veliki napredak u odnosu na splet kriterija koje je MMF usvojio 2010. godine kako bi mogli posuditi novac Grčkoj. U svibnju te godine, MMF nije bio u stanju s visokom vjerojatnošću ocijeniti hoće li grčki program prilagodbe njihov ogroman teret duga učiniti podnošljivim.

No, EU nije bila spremna na restrukturiranje grčkog duga i trebala je vremena da se pripremi. Da bi dozvolili kredit Grčkoj, oko pet puta veći od kreditnog limita MMF-a prema toj zemlji, odbor MMF-a je odlučio kriterij visoke vjerojatnosti u nekim slučajevima ignorirati, kao u slučaju krize unutar monetarne unije, gdje default znači rizik raspada međunarodnog sustava.

Štedljivi, ali ne još

Poput apela Svetog Augustina. "Bože, učini me kreposnim, ali ne još", članovi odbora MMF-a rekli su "vežite nam ruke, osim kad nam najviše treba da budu slobodne". Suočeni s rizicima za svjetski financijski sustav, nisu imali puno izbora: ograničenja koja su si prethodno nametnuli bila su jednostavno prestroga.

No, mnoge su zemlje članice MMF-a tvrdile da je riječ o ad hoc i nepravednoj promjeni. Ad hoc zato što su promjene politike dogovorene na istom sastanku na kojem je odobren zajam, i nepravednoj zato što male zemlje izvan bogatog kluba poput eurozone nikad neće imati mogućnost pristupa takvom tipu kredita.

Zato je drugi najveći prijedlog u tom novom dokumentu MMF-a eliminiranje ove vrste iznimke. Time bi se odluke fonda o kreditima učinile manje arbitrarnima, pomicanjem MMF-ovih pravila posuđivanja, u točku gdje moraju ograničavati svoje ponašanje, ali ne toliko da bi u nuždi odmah bilo potrebno odbaciti sva pravila.

Teret dokazivanja zdravlja financija je na vladama

Čak ako i ovi prijedlozi MMF-a kasnije ove godine budu prihvaćeni, nije jasno hoće li se ta opcija reprofiliranja zaista i koristiti. Postoji još uvijek značajna stigma povezana s odlaskom po pomoć u MMF. Nijedna zemlja ne želi da joj bude rečeno da njezin dug nije 'vrlo vjerojatno održiv'. Pa kad zemlje traže pomoć MMF-a, izgledno je da će tvrditi kako im ne treba ni nježno reprofiliranje ni ozbiljno restrukturiranje duga.

Najbolji dio ideje reprofiliranja duga uz podršku MMF-a je u tome da konačnu procjenu održivosti ne mora donijeti MMF, već je teret dokazivanja na vladama država koje moraju uvjeriti financijska tržišta da su im javne financije zdrave, ocjenjuje QZ.