Plaćanje PDV-a po realizaciji

Danas PDV dospijeva na naplatu 15 dana nakon isteka mjeseca u kojem je izdan račun, bez obzira na to je li naplaćen. U praksi to znači da poduzetnik mora osigurati 23 posto iznosa izdanog računa, ne znajući kada će naplatiti svoja potraživanja.

Plaćanje PDV-a po realizaciji mogao bi označiti pravu revoluciju u državnom proračunu, ali i proizvesti probleme za tekuću likvidnost javne blagajne. Prijedlog nije novina, s obzirom na to da gospodarstvo niz godina poziva državu da im izađe u susret ovakvim rješenjem, ali je politika uporno odbijala provesti zahtjev u djelo, napominjući da bi odgođena naplata PDV-a mogla izazvati nestabilnost javnih financija. HDZ je u predizbornom programu obećao biračima da će promijeniti sustav naplate PDV-a za male poduzetnike, koji ostvaruju godišnji prihod do 2,5 milijuna kuna tako da ubuduće plaćaju poreznu obvezu tek nakon naplate potraživanja. Novi propis odnosio bi se na više od 80 posto registriranih tvrtki u Hrvatskoj. Podaci stari nekoliko godina pokazuju da je od 80.000 aktivnih tvrtki, koje su ostvarivale promete, njih 65.000 prihodovalo do 2,5 milijuna kuna, a po podacima Hrvatske gospodarske komore iz 2010. mali poduzetnici lani su ostvarili ukupno 199,3 milijuna kuna prihoda. Važeći sustav naplate PDV-a nalaže da porez dospijeva na naplatu 15 dana nakon isteka mjeseca u kojem je izdan račun, bez obzira na to jesu li ili nisu naplaćena potraživanja. U praksi to znači da poduzetnik mora osigurati 23 posto iznosa izdanog računa, ne znajući kada će naplatiti svoja potraživanja. Kako postoje i tzv. valute plaćanja, to je za mnoge poduzetnike značilo da su morali osigurati kapital za preživljavanje čekajući novac. Valuta plaćanja je datum na koji je dogovorena naplata potraživanja, a neke od najvećih tvrtki u Hrvatskoj imaju praksu dogovarati odgodu plaćanja do čak 270 dana, što je nemoguće odbiti ako se želi poslovati s velikim igračima. To znači da je tek nakon 270 dana potraživanje dospjelo, nakon kojih se račun mora platiti u idućih 30 odnosno 60 dana. Tako u ovom slučaju od isporuke robe do plaćanja računa može proći i do godinu dana. Kako je takav sustav utjecao na malog poduzetnika pokazat ćemo kroz primjer tvrtke dobavljača većem partneru, koji ima valutu plaćanja od 270 dana i koji od dobavljača nabavlja robu u vrijednosti od 100.000 kuna jednom mjesečno. Tvrtka dobavljač ima dva zaposlenika, s neto plaćom od 4000 kuna. Dobavljač će u ovom slučaju do prve uplate izdati minimalno 9, a maksimalno 12 računa svom partneru prije nego primi na račun prvu uplatu. To znači da državi u međuvremenu mora isplatiti između 207.000 i 276.000 kuna na ime PDV-a. Tu je i oko 2500 kuna doprinosa i poreza na dohodak po zaposleniku, što tvrtku u devet mjeseci stoji 45.000, a u 12 mjeseci oko 60.000 kuna.

Dakle, tvrtka iz ovog primjera mora unaprijed na računu osigurati više od 300.000 kuna da bi mogla preživjeti do prve uplate, koja će iznositi tek trećinu tog iznosa. Kako tek mali dio poduzetnika ima spomenuti kapital, jasno je da je sustav odgoda plaćanja i naplate PDV-a pri izdavanju računa pogodovao rastu nelikvidnosti. S druge strane, promjenom sustava država će morati čekati na svoj novac od 9 do 12 mjeseci. »To je sociološki sjajno rješenje zato što će država, čekajući svoj PDV, uvesti obveze redovitijeg plaćanja i morat će osigurati funkcioniranje sustava kako bi naplatila svoj dio potraživanja«, kazao je za Vjesnik Petar Lovrić, predsjednik Udruge malih i srednjih poduzetnika pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca, koji je uvjeren da će novi način naplate potaknuti funkcioniranje sustava da iskorijeni »kulturu neplaćanja«. A da će se država mora aktivnije uključiti u sustav naplate u slučaju da se izmijeni sustav naplate PDV-a, pokazuje i najava premijerke Jadranke Kosor da će donijeti zakon koji će regulirati rokove plaćanja. Iako ne znamo detalje zakonskog akta, pretpostavlja se da će država tvrtkama u svom vlasništvu i institucijama pod kontrolom vlasti uvesti obvezu plaćanja u rokovima od 30 odnosno 60 dana, čime bi se slijedila smjernica Europske unije. Ipak, nezavisni analitičar Anto Babić upozorava da se zakon ne može odnositi na privatne tvrtke, kojima se mora ostaviti pravo dogovaranja uvjeta s privatnim partnerima, pa Vlada sa svoje strane može samo preporučiti, ali nikako regulirati skraćivanje rokova plaćanja. Napominje i da ne vjeruje kako će odgođeno plaćanje poreza na dodanu vrijednost riješiti pravu nelikvidnost, već samo dovesti do boljih statističkih pokazatelja, ali je siguran da će poslovanje manjih tvrtki biti znatno olakšano. Prema podacima Fine, u srpnju su nenaplaćeni računi dosegnuli iznos od 39,85 milijardi kuna, a većina tog iznosa dugovi su tvrtki koji su u blokadi dulje od godinu. Procjenjuje se da je od toga iznosa oko 19 milijardi kuna dugova nastalih neplaćanjem poreza i doprinosa, što čini državu najvećim vjerovnikom. Do eksplozije nelikvidnosti došlo je u kriznim godinama, kada je narasla za otprilike 17 milijardi kuna, a u razdoblju od početka 2009. do kraja 2010. znatno se povećao i iznos neplaćenih poreza i doprinosa. Porezni dug u dvije je godine narastao za šest milijardi kuna. Zato Babić zaključuje da država može podnijeti odgođenu naplatu PDV-a, jer ionako nije mogla naplatiti potraživanja. Vakuum dijela prihoda trajao bi tri do četiri mjeseca, nakon čega bi se ušlo u redoviti ritam. Njegovo mišljenje ne dijeli ugledni makroekonomist Željko Lovrinčević, koji smatra da je rješenje iznimno opasno za proračun, jer država neće imati kontrolu nad rokom uplate tog dijela poreznih prihoda. Kao opasnost ističe i mogućnost poticanja ulaska u sivu zonu manjim poduzetnicima.

Mali poduzetnici lani su ostvarili oko 199,3 milijarde kuna prihoda, što je oko 33 posto ukupnih prihoda ostvarenih u gospodarstvu. U prošloj godini država je uprihodila oko 37,7 milijardi kuna PDV-a. Ipak, prema nekim procjenama male tvrtke plaćaju manji udjel PDV-a, odnosno u tom državnom prihodu sudjeluju s otprilike 10 do 15 posto, što bi značilo da u proračunu može nedostajati maksimalno od 3,7 do 5,2 milijarde kuna tekuće likvidnosti. To je problem na koji je upozoravao Lovrinčević, dok je s druge strane Lovrić uvjeren da bi upravo zbog tih pet milijardi kuna država pokrenula sustav i na kraju profitirala istiskivanjem sive ekonomije. Predlaže i da se automatski uvede institut fiskalne blagajne, odnosno sustav kojim se putem evidencije izdanih računa prate prometi tvrtki, što bi također pomoglo u sužavanju ekonomskih aktivnosti u sivoj zoni.