Rizik likvidnosti – najopasniji ubojica poduzeća

Upravljanje rizikom likvidnosti svodi se na dva pitanja: može li kompanija dovoljno brzo prikupiti gotov novac te koliko brzo može prodati svoju manje likvidnu imovinu, piše Draženka Grebenar u drugom nastavku serijala o upravljanju rizicima poslovanja

Upravljanje rizikom poslovanja: Možemo li bolje?


Nakon što je dugo godina rizik likvidnosti bio podcijenjen, u posljednje vrijeme sve više dobiva na važnosti nakon što se pokazao kao vrlo maligan rizik u vrijeme recesije i financijske krize. Kako su banke bile u središtu financijske krize, a njihove su bilance bile opterećene s jedne strane nelikvidnom imovinom (rastućim udjelom neprihodujućeg kreditnog portfelja sa teško utrživim nekretninama u zalogu), a s druge strane dospijevajućim obvezama (po kreditnim linijama i opadajućim primljenim depozitima), regulatorni su mehanizmi stavili veći naglasak na upravljanje rizikom likvidnosti.

Posljedica dodatne regulacije upravljanja rizikom likvidnosti, ali i zaoštravanje kreditnih uvjeta, prelijeva rizik likvidnosti sa banaka na poduzeća koja zbog navedenoga teže dolaze do potrebnih likvidnih sredstava, posebice onih dugoročnih, što može biti (i jest) pogubno za mnoga poduzeća koja ne upravljaju rizikom likvidnosti na adekvatan način. Na to upućuje i rastući broj poduzeća u stečaju i likvidaciji ili u predstečajnim nagodbama kao zadnje slamke spasa posrnulih gospodarskih subjekata.

Potrošačko društvo i način života, lako dostupni i „jeftini“ krediti, ponuda roba i usluga kakva je prije samo 30-tak godina bila nezamisliva, kada je glavni izvor „luksuza“ bio šoping izlet u Graz ili Trst, nosi sa sobom brojne hedonističke pogodnosti u kojima volimo uživati; otvaraju se mnogobrojne poslovne prilike i novi izvori zarade, ali istovremeno rastu i rizici održivosti ravnoteže prihodovne i rashodovne strane.

Otimanje od vlastite budućnosti

Svatko više-manje uspijeva održavati kućni budžet, ukoliko pazi da mu troškovi ne prelaze prihode, a tu je i štednja koja nam daje dodatnu sigurnost za nepredviđene troškove ili za ugodniju i lakšu budućnost. Nažalost, takva idilična slika danas je sve rjeđa i većina nas jedva „spaja kraj s krajem“. Krediti koje smo nekoć mogli s lakoćom otplaćivati, danas su nemoguća misija, dugogodišnja recesija uzela je svoj danak na prihodovnoj strani te nerijetko i prepolovila prihode domaćinstava, dok su troškovi svakim danom sve veći i raznovrsniji.

Telekomunikacijski troškovi npr. koji su nekoć bili zanemariva stavka u budžetu, danas su i do pet puta viši (pogotovo za pakete čiju strukturu ne razumije nitko osim možda prodajnih arhitekata koji su ih smislili), a uračunamo li u njih i multimedijske servise poput kabelskih TV kanala oni mogu biti i 10-tak puta viši od prosječnih telefonskih računa iz doba dial-up Interneta, Nokia 3310 mobitela i analogne televizije.

Drugi primjer je naravno trošak goriva gdje je porast cijene bio i više nego dvostruki. Da ne nabrajam rast cijene hrane, prijevoza, dječjih igračaka i opreme, rast tečaja stranih valuta koji imaju jednosmjerni efekt na cijene realnog dobra: rast tečaja inicira porast cijena, dok identičan pad tečaja ne generira adekvatan pad cijena.

Prostora za uštede i stiskanje je sve manje, a mnogi izlaz pronalaze u dodatnom zaduživanju otimajući tako od vlastite budućnosti da bi preživjeli sadašnjost.

Situacija u poduzetničkom sektoru nije nimalo drugačija, a preživljavaju samo oni koji su uspjeli uskladiti prihodovnu i rashodovnu stranu na način koji je održiv i u dugom roku i uz nepredvidljive događaje i kretanja koja mogu nastupiti. Gradska središta sve više „krase“ prazni i napušteni poslovni prostori gdje su nekoć poslovale male tvrtke i obrtnici.

Upravljanje rizikom likvidnosti

Jedini mogući izlaz je u kvalitetnom restrukturiranju koje radikalno mijenja odnose u bilanci i računu dobiti i gubitka. „Održivi razvoj“ je krilatica koja se često koristi u medijima, kao da postoji onaj i drugi: „neodrživi razvoj“, što po samoj svojoj definiciji neodrživosti isključuje razvoj iz konteksta.

Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi nalaže pravnim subjektima, tj. njihovim nadzornim i upravljačkim tijelima obvezu upravljanja rizikom likvidnosti i adekvatnošću kapitala. Što to podrazumijeva i kako se to radi?
Upravljanje likvidnošću svodi se na upravljanje vremenskim (ne)skladom prihoda i rashoda, potraživanja i obveza. Međutim, nije svaka izdana „faktura“, tj. izlazni račun ujedno i prihod, niti su isključivo predviđeni troškovi jedini troškovi s kojima treba planirati. Svakako u obzir treba uzeti i određenu mjeru nesigurnosti, vjerojatnost neplaćanja druge strane (kreditni rizik) te vjerojatnost nastajanja neplaniranih i nepredviđenih rashoda (troškova) kao posljedica operativnog ili tržišnog rizika.

I prihodi i rashodi trebaju biti ponderirani sa mjerom nesigurnosti realizacije planiranog novčanog toka (za korektivni faktor).

Upravljanje rizikom likvidnosti svodi se na dva temeljne pitanja:

Može li kompanija dovoljno brzo prikupiti (naplatiti potraživanja, povećati prodaju ...) gotov novac u skladu s dinamikom dospijevajućih obveza kako bi ih na vrijeme podmirila?

Koliko brzo može prodati svoju manje likvidnu imovinu uz plaćanje danka između cijene i vremena prodaje imovine?

Likvidnost imovine u bilanci poduzeća je različita, novac je naravno najlikvidnija imovina, ostala financijska imovina se također smatra relativno likvidnom imovinom (uz odgovarajuće korektivne faktore na njihovu prodajnu vrijednost s obzirom na utrživost: vrijeme potrebno da se imovina proda, troškove koji proizlaze iz takve transakcije te trenutnoj moći financijskog tržišta da apsorbira dotičnu imovinu), zalihe su srednje likvidna imovina, dok je materijalna imovina (nekretnine i zemljišta) najmanje likvidna imovina.

Jednak pokazatelj likvidnosti, tri različita ishoda

Pogledajmo tri kompanije koje imaju jednak pokazatelj likvidnosti mjeren odnosom aktive i kratkoročnih obveza = 10 : 1

Kompanija A ima aktivu od 10 milijuna te 1 milijun kratkoročnih obveza (obveza koje dospijevaju do godine dana). Njena imovina se sastoji od 3 milijuna gotovog novca na žiro računu, 0,2 milijuna u zalihama te 6,8 milijuna u nekretninama.

Kompanija B koja također ima aktivu od 10 milijuna ali drugačije strukture: 0,5 milijuna u gotovini, 5,5 milijuna u zalihama i 4 milijuna u nekretninama.

Kompanija C ima jednak iznos ukupne aktive, ali tek 0,1 milijuna u gotovini, 0,1 milijuna u zalihama i 9,8 milijuna u nekretninama.

Iako sve one imaju imovinu koja je značajno viša od njihovih obveza (10:1), kompanije A nema nikakvog problema sa likvidnošću budući da je u stanju odmah podmiriti sve svoje kratkoročne obveze, kompanija B ima nešto veći problem sa likvidnošću budući da mora 0,9 mil. prikupiti prodajom svojih zaliha prije dospijeća njenih obveza, a kompanija C ima najveći likvidnosni rizik, budući da njena kratkoročna imovina (gotovina + zalihe) čine tek 20% kratkoročnih obveza, a ostatak će morati prikupiti prodajom udjela u nekretninskom projektu.

Kako se mjere rizici

S obzirom da bilanca stanja prikazuje samo jedan trenutak stanja imovine i obveza, prilikom odobravanja kreditnog rizika (odobravanja odgode plaćanja kompaniji koja ima dobar ili narušen pokazatelj likvidnosti), potrebno je razmotriti sve ostale poslovne sklonosti procjenjivane kompanije, poput kvalitete menadžmenta, ponašanja u prošlosti, primarnu djelatnost kojom se bavi i poslovnu strategiju koju objavljuje u svojim izvješćima i prospektima.

Već i navedeni primjer zorno ilustrira potrebu aktivnog upravljanja rizicima svih vrsta, budući da rizik prelazi iz jednog oblika (vrste) u drugi, a rizik likvidnosti je glavni i najopasniji ubojica poduzeća, jer zbog nemogućnosti podmirivanja svojih obveza poduzeća odlaze u stečaj, a nerijetko potom i u likvidaciju čime nestaju sa poslovne scene.

Kratkoročna likvidnost, financijska poluga, sposobnost servisiranja duga, zaduženost, samo su neki od pokazatelja na koje je potrebno obratiti pažnju. Budući da takvih pokazatelja ima mnogo, a njihove apsolutne vrijednosti često nisu samoobjašnjavajuće, metode koje nepristrano mjere rizik temelje se na statističkim modelima i rejting sustavima koji uključuju one pokazatelje koji pojedinačno, ali i kroz međusobno djelovanje najbolje ocjenjuju vjerojatnost neplaćanja, odnosno postojanje potencijalnog rizika likvidnosti na vremenskom horizontu do godine dana kao posljedica materijalizacije kreditnog rizika, ili neke druge izloženosti riziku.

Veza rizika likvidnosti i kreditnog rizika

Radi se o prediktivnim PD (eng. Probability of default) i skoring modelima za procjenu kreditnog rizika. Izloženost kreditnom riziku vjerovnika direktno je povezana sa rizikom likvidnosti na strani dužnika i njegovoj sposobnosti podmirivanja dospjelih obveza.

Kako bismo bili sigurni, zaštićeni od većine nepredviđenih „udaraca“ potrebno je osigurati i određene kapitalne rezerve koje će amortizirati takve udare na likvidnost.

Adekvatnost kapitala je mjera koja nam pokazuje stupanj zaštite i otpornosti na stres. U bankarstvu je pojam adekvatnosti kapitala doduše iščezao, ali samo kao pojam, a zamijenili su ga višestruki zaštitni slojevi kapitala koji se razlikuju po stupnju utrživosti, odnosno vremenu u kojemu se mogu prebaciti u oblike koji osiguravaju platežnu sposobnost i stabilnost poslovanja u trenutku nastajanje neke obveze, odnosno za pokriće gubitaka.

Banke su dužne osim upravljanja svojom dnevnom likvidnošću, upravljati i tzv. kontinuitetom poslovanja (gledajući iz poslovne ne nužno IT perspektive) te redovito izrađivati planove oporavka koji sadrže i testove osjetljivosti na stres i načine oporavljanja likvidnosti iz raspoloživih izvora kapitala u stresnim situacijama.

Stroga regulativa i praksa iz bankarskog sektora dobra je smjernica za usvajanje ključnih principa upravljanja rizikom likvidnosti u nefinancijskom sektoru.

Početak priče o riziku likvidnosti možda nije najoptimističniji, no postoje razne metode, regulatorno definirane ili ne, koje omogućavaju upravljanje istim i otklanjanje neželjenih posljedica, stoga slijedi priča o korektivnim faktorima, financijskoj poluzi i sličnim alatima za upravljanje rizikom likvidnosti.

Autorica je zaposlena u Partner banci. Specijalizirana je za usklađenost poslovanja i upravljanje rizicima.
Stavovi koje iznosi u tekstu nisu nužno stavovi institucije u kojoj je zaposlena