U čaju od brusnice nema brusnice, a u voćnom sladoledu voća

Kutija čaja sa slikom kamilice na prednjoj strani za potrošača je kutija u kojoj se nalazi kamilica, no kutija čaja sa slikom brusnice vjerojatno nije čaj od brusnice, nego mješavina manje vrijednih i jeftinijih biljaka za pripremu čaja s udjelom brusnice od samo jedan posto. Razlika između ambalaže koja ima sliku kamilice od one s brusnicom samo je u jednoj, obično sitno tiskanoj riječi - okus.

Marijan Katalenić iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo objašnjava da je riječ o triku proizvođača, jer većina potrošača ne zna da riječ »okus« na ambalaži znači kako je riječ o proizvodu koji uopće ne mora imati taj sastojak, nego se sličnost okusa postiže dodavanjem boja i aroma. A redovito je riječ o manje kvalitetnim proizvodima.

»Hrvatska je 2008. u svoje propise o deklariranju unijela direktive iz zakonodavstva EU-a, ali je i proširila neke propise za nezapakiranu hranu. Tako se i na tržnicama mora istaknuti ime i podrijetlo proizvoda, a kod nekih i sastojci koji se moraju istaknuti i kod sladoleda koji se prodaju na otvorenom«, kazao je Katalenić. Naime, praksa je pokazala da su trgovci često prodavali sladolede s nazivom nekog voća, a da u sebi uopće nemaju to voće, nego je okus dobiven aromatiziranjem.

Proizvođači, također, samovoljnim tumačenjem propisa dovode potrošače u zabludu. Primjerice, prema propisima se u istom vidnom polju na ambalaži moraju istaknuti važne informacije o kakvom je proizvodu riječ. Katalenić objašnjava da bi isto vidno polje trebala biti ona strana ambalaže koju potrošač vidi, a da ne skida proizvod s police. Proizvođači, pak, smatraju da je isto vidno polje kompletna ambalaža te će dobar dio informacija istaknuti na poleđini proizvoda, a prednju stranu će rezervirati za reklamu ili polovičnu informaciju kojom će privući potrošača. Sok na kojem je nacrtana velika jagoda uvjerava da je riječ o čistom soku od jagode. No, nerijetko je riječ o manje kvalitetnim nektarima koji su najmanje 50 posto razrijeđeni, a puno više od jagode u tom nektaru ima soka od jeftinije jabuke i grožđa. Da bi to znali, kupci trebaju okrenuti proizvod i pročitati cijelu deklaraciju.

Još veća zbrka nastaje kod složenih proizvoda, primjerice, kod »čokoladnih« keksa koji u sebi ni ne moraju imati čokoladu, jer »čokoladni« preljev lako može biti kakao ili neki jeftiniji preljev. A iz deklaracije je teško vidjeti ima li preljev sastav koji je čokoladni, jer obično zajedno sadrži i sastav keksa i sastav preljeva. Uz opće deklariranje, mnogi će navesti i zdravstvene tvrdnje o hrani s kojima treba biti posebno oprezan, jer se isticanjem jedne prednosti može odvlačiti pozornost s druge karakteristike. Tako neki proizvod bogat vlaknima u sebi može skrivati i 30 posto masnoća, pa je blagotvornost vlakana umanjena visokim sadržajem masnoća koje podižu energetsku vrijednost proizvoda. Mnogo je takvih primjera sitnih prijevara i obmanjivanja potrošača, a Katalenić kaže da se trenutačno u EU vodi bitka između zahtjeva potrošača za točnim informacijama o tome kakvu hranu kupuju i proizvođača koji žele olabaviti propise pod izlikom slobode kreiranja novih oblika proizvoda. Tako je 21. stoljeće obilježeno bitkom za kvalitetu proizvoda u kojem je stvarni korektiv ponašanja proizvođača sam potrošač, dok je u prethodnom izvojevana bitka za zdravstvenu ispravnost proizvoda.

Prodaja vode pod šunku
Da bi se pojeftinila proizvodnja hrane, umjesto originalnih sastojaka sve se više koriste jeftiniji nadomjesci. U proizvodnji mesnih proizvoda umjesto proteina životinjskog podrijetla umeću proteine biljnog podrijetla, kao što su soja i grahorice. A da bi proizvodi bili izdašniji, koriste se i punila. Tako lijepa i nabubrena šunka za pizzu ima svoj obujam, ne zbog mesa, nego zbog obrađene hidrolizatorne kožice od svinja koje na sebe mogu navući i 19 puta više vode. Zato takva šunka, od lijepo izrezane kriške, kad se peče na tavi, postaje smežurani »čvarak«, a proizvođač pritom trlja ruke jer je prodao, zapravo, vodu.