U silosima viška 300 tisuća tona skupe domaće pšenice

I ove godine, već "tradicionalno", Hrvatska u suvišku ima 300.000 tona pšenice, kulture koja se, unatoč viškovima jeftinije pšenice na europskom tržištu, baš kao i kukuruz, u Hrvatskoj najviše sije. I ove je jeseni pšenicom zasijano oko 150 tisuća hektara, zbog čega će proizvodnja iduće godine opet premašivati domaće potrebe. Potrebno nam je, naime, oko 600.000 tona na godinu, no proiz vedemo mnogo više, a kako je na mađarskom i drugim tržištima ove godine otkupna cijena bila niža od domaće, mjesecima su domaći ratari s otkupljivačima pregovarali oko cijene i ponovno, prema vlastitom mišljenju, ostali kratkih rukava.

Proizvođača pšenice u Hrvatskoj ima čak 80.000, koji za svaki hektar od države dobivaju 2.250 kuna poticaja, no svojim su prinosima ispod prosjeka EU. Naime, dok prosječan prinos u Hrvatskoj iznosi 4,5 tona po hektaru, u Mađarskoj je, primjerice, on za tri tone veći. U pripremi je, osim toga, i novi pravilnik o obračunu i otkupu pšenice, kojim će se od hrvatskih ratara tražiti poboljšanje kvalitete njihovog proizvoda, sukladno kvaliteti u zemljama EU. A dok pšenice, kao i kukuruza, imamo u suvišku, s proizvodnjom uljarica - uljane repice, soje i suncokreta - pokrivamo 80 posto svojih potreba, ostatak uvozimo. Iako je to napredak u odnosu na prijašnje razdoblje, kad smo pokrivali samo 50 posto domaće potrebe, ipak sve ide u prilog tome da je Hrvatskoj nužan zaokret u poljoprivrednoj proizvodnji. Bez kvalitetne poljoprivredne strategije i dovoljno novca, kažu stručnjaci, zaokreta ne može biti.

- Kako smo mi i inače komplicirano i neodgovorno društvo, takva nam je i poljoprivreda. Hrvatski seljak i dalje sije najviše kukuruz i pšenicu jer sve drugo od njega, koji je do grla u kreditima, zahtijeva novu opremu, i sigurno tržište, čega nema - napominje Mirko Gagro, agronom i nekadašnji predsjednik Hrvatskog agronomskog društva. Prema njegovim riječima, nepostojanje strategije dovodi do apsurda pa seljak, koji s viškom nema kud, svoju proizvodnju baca stoki, a sve zato što je, kaže, "ukupan sustav defektan". Jedan od apsurda je, kaže, i činjenica da je naše, u Hrvatskoj proizvedeno mineralno gnojivo jeftinije u Mađarskoj, za što najmanje, zaključuje, treba optuživati seljaka.

- Seljak ne može sam napraviti zaokret k novoj proizvodnji, jer nema za to tržište, znanje i opremu. On ima opremu za proizvodnju kukuruza i pšenice, i jedino to zna i raditi. Dugoročno, međutim, tako neće ići, jer uvozimo sve više hrane, a vlastitu ne otkupljujemo - napominje Gagro, dodajući da su poticaji u poljoprivredi ništa doli "socijalna" davanja, koja i dalje potiču samo egzistencijalnu proizvodnju, koja proizvodi - viškove.