Vrijeme kad se svaki apartman punio sam od sebe je prošlo. Matematika je neumoljiva

O OVOJ sam temi pisao tijekom godina, uvijek otprilike u ovo doba, kada se iznova vraćaju ista pitanja. Imamo li dobru sezonu? Što dobra sezona uopće znači?

Trebamo li mjeriti broj noćenja ili samo prihode? Koliko ove godine stoji kuglica sladoleda, kao da je taj broj kristalna kugla za cijelu sezonu? Uništava li turizam lokalni način života i kako bismo točno trebali uzeti novac koji donosi, a da pritom ništa ne promijenimo u načinu na koji živimo?

Prije dva ljeta pisao sam o vilama s bazenima koje su usred vrhunca sezone stajale prazne, a taj se tekst proširio svim medijima, zajedno s popriličnom količinom komentara o meni zato što sam ga napisao. Nisu svi bili blagonakloni, toliko vam mogu reći. Rasprava je otad postala još oštrija.

Jedan je chef prije nekoliko dana izazvao buru u čaši vode izjavom da naši gosti danas imaju manje novca od naših konobara i kuhara, dok je drugi istaknuti glas ustvrdio da smo oko 40 godina gradili ugostiteljsku scenu za jeftine turiste.

O objema se tvrdnjama može raspravljati, obje mogu sadržavati dio istine, ali nijedna ne mijenja ono čemu se stalno vraćam: činjenice i dalje možemo procijeniti i na temelju njih donositi odluke.

Ono što me obično navede da pišem jest spoznaja da neke od najčudnijih stavova o ovoj temi zastupaju ljudi koje volim i poštujem. Ako objašnjenje može doprijeti do barem nekolicine njih, vrijedi podnijeti buku koja će uslijediti.

Dva milijuna kreveta, a potražnja ne raste
Dopustite mi zato da iznesem ono što mislim, kao opće obrasce.

Struktura smještajnih kapaciteta snažno je nagnuta prema privatnom smještaju. Od otprilike dva milijuna registriranih turističkih kreveta, oko desetine nalazi se u hotelima, a znatno više od trećine u privatnim kućanstvima. To je konstatacija činjenice, a ne upiranje prstom ili poziv da se to promijeni.

Ta je baza od 2019. narasla za oko 300.000 kreveta, a gotovo ništa od tog povećanja ne odnosi se na hotele.

Potražnja nije rasla zajedno s ponudom. Broj noćenja dosegnuo je vrhunac 2019., s gotovo 108 milijuna, 2025. dosegnuo je oko 110 milijuna, a čini se da će 2026. završiti na sličnoj razini ili nešto niže.

Svi se natječu za istih 60 dana
Sada sve krevete tretirajmo jednako i raspodijelimo sva noćenja u zemlji među njima. Godine 2019. 1,7 milijuna kreveta dijelilo je 108 milijuna noćenja, što iznosi 64 zauzete noći po krevetu tijekom godine. Godine 2026., s bazom koja se približila dvama milijunima i nepromijenjenim brojem noćenja, prosjek pada na 55, odnosno devet zauzetih noći manje za svaki krevet u zemlji.

Gotovo svi ti kreveti natječu se za istih šezdeset dana srpnja i kolovoza, jer se privatni smještaj tada puni, dok ostatak godine stoji prazan. To nije pogreška sustava, nego njegova značajka. Svaki novi krevet još je jedan pretendent na isto kratko razdoblje i još jedan vlasnik koji ljeto završava razočaran.

Kako bi se svaki krevet vratio na razinu popunjenosti iz 2019., uz današnju ponudu, zemlji bi trebalo oko 128 milijuna noćenja, odnosno oko 18 milijuna više nego što ih sada ostvaruje. Za to bi bila potrebna još oko četiri milijuna dolazaka. To je približno cjelokupan promet koji ostvarujemo s Njemačkom, našim najvećim tržištem, građenim pola stoljeća, a takva potražnja ne postoji. Ponavljam, takva potražnja ne postoji.

Problem nisu hoteli
Pad se ne događa u hotelima. Njihova je popunjenost dobra, u mnogim slučajevima izvrsna, tijekom mjeseci u kojima posluju. Većina radi oko šest mjeseci, a mnogi produljuju sezonu na sedam ili osam. No hotelski kreveti čine tek desetinu ukupne baze, premalo da bi bitno utjecali na nacionalni prosjek. Ako je ukupni prosjek pao sa 64 na 55, dok su hoteli zadržali popunjenost, tada se pad nalazi u preostalih devedeset posto, gdje je prosjek pao za više od tih devet noći.

Ta je izloženost strukturna. Privatni smještaj raste i pada zajedno s privlačnošću destinacije i nema način da sam stvara potražnju. Hotel to u određenoj mjeri može, kroz prodaju i marketing kojima stvara razlog za dolazak. Upravo to dovodi i goste koje ljetni privatni smještaj rijetko viđa: grupe, poslovne skupove i parove koji radije dolaze u travnju, svibnju ili listopadu.

Privatni vlasnik zato prije svega ovisi o jednoj stvari, snazi same destinacije. Što god se dogodi s privlačnošću Hrvatske, u cijelosti se prelijeva na njega, bez ikakvog zaštitnog sloja između.