Amerikanci naprosto obožavaju raštiku

Raštika, ljutika, pa i artičoka, koje se pretežno uzgajaju i uspijevaju samo u priobalju, na otocima i u Dalmatinskoj zagori, stare su, pomalo i zaboravljene kulture čije je očuvanje od velike važnosti. Ako ih se nastavi saditi u omjeru u kojem ih se sadilo do sada, mogli bismo vrlo brzo bez njih i ostati - jasno će dr. sc. Gvozden Dumičić sa splitskog Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša.

Dovoljno govori činjenica, što se raštike tiče, što se zapravo ni ne zna koliko je ima zasađene, nema pokazatelja kolike su to površine... najčešće se sadi u okućnicama od 20-50 biljaka, dok nasada većih od 500 kvadrata gotovo i nema, najčešće je to na 200, 300 ili najviše 400-injak kvadrata, pojašnjava Dumičić, i to, veli, primjerice na Lastovu, u Konavlima, Imotskom polju te splitskom bazenu.

Dobro podnosi sušu i niske temperature
- Trebalo bi više raditi na njezinoj popularizaciji, pogotovo zato što dobro podnosi sušu, ali i niske temperature, a uz to je puna kvalitetnih nutritivnih vrijednosti. Imamo dobre uvjete za proizvodnju, troškovi nisu toliko veliki, a uz dobar plasman dobit je osigurana - ističe Dumičić. S druge strane, ni potražnja za tom kulturom nije kao za, recimo, salatom ili kupusom, no u posljednje vrijeme, veli, javlja se nešto veće zanimanje za raštiku upravo zbog njezinih nutritivnih vrijednosti.

- U prehrani se koristi, osim u Dalmaciji, gdje i uspijeva, u Zagrebu, ali za pretpostaviti je opet kod Dalmatinaca koji tamo žive i rade, dok Slavonci zapravo i ne poznaju takvu kulturu. No zanimljivo je da je vrlo popularna i raširena u Americi, gdje i uspijeva. Tamo su prepoznata njezina kvalitetna svojstva, i oni je naprosto obožavaju - kaže Dumičić.

Baš iz tog razloga njihov je institut, kaže, u suradnji s Amerikancima, a u sklopu projekta koji financira USDA, počeo provoditi program prikupljanja i izmjene sjemena raštike. Projekt, koji je počeo 1. rujna ove godine, veli, vezan je uz cijelu priobalnu regiju od Prevlake do Istre, a cilj je vidjeti koliko su odabrane populacije podložne i otporne na vrućinu, kako ti uvjeti utječu na nutritivnu vrijednost i antioksidativne spojeve te kakva je prilagodljivost kultivara i populacija na uvjete uzgoja, i naravno, mogu li ih Amerikanci saditi u SAD-u. Stanje s ljutikom još je gore nego kod raštike, još je manje zastupljena.

- Dalmatinska ljutika tradicionalna je delicija. Ima poseban miris i okus, kao i izgled, stoljećima se pripremala u Zagori i na otocima, te se uzgajala uz vinovu lozu - kaže Dumičić. Zanimljivo je da ljutika, kao ni raštika, ne daje plod na listu ili sjeme, nego je treba presađivati, a zaboravimo li na nju, ugasit ćemo još jednu autohtonu kulturu - ističe Dumičić. S obzirom da artičoke u našoj zemlji ima nešto više, na sreću postoje i neki zbirni podaci o toj kulturi, kaže. Uzgaja se uglavnom u vrtovima i manjim nasadima, a svega nekoliko desetaka proizvođača proizvodi za tržište.

- Najraširenija je od ostalih, zasađena na nekih osam do deset hektara, a najviše je ima baš u našoj županiji, od nekih 500 do 3,5 tisuće metara četvornih, i to na Visu, Hvaru, odnosno splitskom bazenu - veli Dumičić.

Dalmatinske delicije
Potrošnja je najveća u Dalmaciji, opet Zagrebu, ali i Istri, kaže Dumičić, no s njom, odnosno domaćim potrošačima ima i jedna zanimljiva anegdota.

- S obzirom da smo je mi sadili i tretirali izvan sezone, i to na području Imotskog polja, koje nije karakteristično za nju (njezino je vrijeme proljeće, a mi smo je plasirali od kolovoza do studenoga), potrošači baš u tom razdoblju i nisu bili zainteresirani za nju - mislili su da je umjetna, negdje izvani, a i navikli su je jesti zajedno s bobom, koji također uspijeva u proljeće - kroz smijeh će Dumičić - pa njezin plasman baš i nije uspio.