Mirko i Doris: Na našem ranču nestaju svi problemi, a životinje imaju svoje ime

Prilikom posjeta otoku Rabu, odlučili smo obići zanimljivi par kojemu je cilj razvijati samoodrživo gospodarstvo. Mirko Purić i Doris Perić ne žele ni o kome ovisiti, ali svoju priču razvijaju polako, poštujući prirodu i živeći u potpunom skladu s njom.

Ranč Terra Oleum postoji skoro 15 godina, međutim njih dvoje su ga preuzeli prije manje od dvije godine od kada i nosi taj naziv. Imaju razne životinje, najviše radi toga što žele znati što jedu. "Te okuse ne možeš kupiti", ističe Mirko dodajući kako su oni pravi okusi redovno vrlo skupi.

Njegov sin, koji je u tinejdžerskoj dobi, obožava ribolov, tako da su ove godine cijelo ljeto pripremali ribu na gradele, kuhali brudete i ostalo - sve od vlastitih namirnica.

Sin nije toliko za farmu, ali voli more, a otac je zadovoljan dok god je u doticaju s prirodom. Jednom mu je za ručkom rekao: "Vidiš kako je to dobro - ti si ulovio ribu, mi smo uzgojili blitvu, deda ima svoj krumpir. Danas jedemo ono što smo stvorili vlastitim rukama, najbolju i najzdraviju hranu, a ne košta nas ništa, samo malo truda".

Mladić se sav ozario i Mirko je bio izvan sebe od sreće zbog izraza njegovog lica. "To su neprocjenjivi trenuci, ne postoji materijalno na ovome svijetu što te može toliko ispuniti", priča nam vlasnik farme koji je neopisivo sretan što se uspio "materijalno osloboditi", kako se izrazio. "Svi živimo od novaca, ali nisu novci sve, niti nam mogu pružiti najveću sreću", poručuje.

U carstvu životinja
Njegova partnerica Doris opisala nam je kako je Mirko s ciljem lakšeg održavanja maslinika prvo uzeo ovce da bi pasle travu, a životinje osim što pasu, i gnoje ovaj inače zemljom škrti teren. Njegov otac je tada držao perad, dodaje ova poljoprivrednica u ranim tridesetim.

"Počeci su uključivali masline, macerate, ljekovito bilje... Životinje su bile sporedne, ali na kraju one dođu primarne", smije se Doris. Koza, primjerice, nije uopće bila u planu, ali je Mirko sreo čovjeka koji ju je nudio na poklon.

"Doris je bila protiv, no brzo se predomislila, a danas su ona i Darinka najbolje prijateljice", ubacuje se Mirko pojašnjavajući da je Darinka ime koze. Danas više nije jedina, dobila je društvo te ih sada ima sve zajedno osam.

Magarci su im došli tako što su otišli po žarulje u butigu gdje ih je jedna djevojka čula kako na telefon s nekim razgovaraju da bi kupili tovare. Pristupila im je i pitala ih bi li kupili od njene obitelji. Potrajalo je dok su konačno stigli na farmu, ali sad su tu gdje uživaju u miru i predivnoj prirodi.

U početku su bili jako plahi, dva mjeseca su ih dva puta dnevno hodali hraniti na farmu na kojoj su obitavali, da se na njih priviknu. Tek kada su se sprijateljili, odveli su ih kod sebe - i to pješice. Nakon što se opule, planiraju ih musti i mlijeko koristiti za izradu kozmetike.

Imaju već vlastite proizvode s ljekovitim biljem - balzame, lipstike i slično. Što se tiče plasmana, trenutno sve ide preko poznanstava, a povratne informacije su izvrsne. Inače, 90 posto sirovine za te proizvode dolazi s njihove farme.

Sklad s prirodom
Mirko i Doris su zaljubljeni u prirodu i doista uživaju u skladnom odnosu sa svime što ih okružuje. Kažu kako im se nikuda ne žuri, bitan im je način na koji žive. Djeluju na permakulturnom principu i bave se regenerativnom poljoprivredom jer žele zemlji dati više nego što od nje uzimaju.

Jedino to im ima smisla s obzirom da teže istinskoj održivosti, žele svjesno jesti i proizvoditi hranu koja je ekološki uzgojena. Dio vrta obrađuju kako bi prehranili životinje za koje im je također važno što jedu, a u planu im je taj dio širiti.

"Danas je sve upitnog porijekla", negoduje Mirko dodajući kako "ljudi satiru zemlju kao da je mrze - kao da ne razumiju da smo zemlju posudili od potomaka i dužni smo je za njih sačuvati", ogorčeno govori.

"Da se moj djed neodgovorno ponašao prema zemlji, ja ne bih danas imao to što imam", zahvalno će naš sugovornik. Može se reći i da je imao sreću što pretke nije previše zanimala poljoprivreda pa su sve zapustili i tako je do danas ovaj prostor ostao nenarušen, smije se.