Vuk Vuković: Vladine mjere za ekonomiju pokazuju da su potpuno izgubljeni u krizi

NEMA sumnje da je koronavirus (Covid-19) najveća pandemija koja je zahvatila svijet još od španjolske gripe prije sto godina. Sve vlade zemalja koje su zahvaćene eksponencijalnim širenjem virusa, pa tako i hrvatska vlada, formiraju zdravstvene ili stožere civilne zaštite u kojima se nalaze ljudi iz struke koji relativno dobro obavljaju svoj iznimno zahtjevan i naporan posao, premda u nekim državama kasne s aktiviranjem.

Priča o izravnavanju krivulje brzo je ušla u javni diskurs, baš kao i upozorenja o ispravnom pranju ruku, društvenom distanciranju i odgovornom ponašanju (iako se građani različito od zemlje do zemlje drže upozorenja). Cilj je smanjiti brzinu širenja epidemije kako zdravstveni sustav ne bi postao preopterećen i time došao do talijanskog scenarija, gdje je apsolutni broj mrtvih od ovog tjedna veći nego u Kini, iako Italija ima tek 4% stanovništva Kine. Tek ćemo vidjeti kakve će biti konačne posljedice na talijansko društvo ovog izuzetno traumatičnog događaja.

Zamrzavanje aktivnosti zbog pandemije može dovesti, ne do recesije, nego do depresije

Istovremeno, otkazivanja događanja i putovanja, zatvaranja firmi i zabrane okupljanja koja su nužna da zdravstveni sustav ne kolabira, prijete svijetu ekonomskom krizom čije razmjere možemo samo naslućivati ovisno o trajanju pandemije. Ova pandemija je klasični primjer potpuno neočekivanog i nepredvidivog eksternog šoka ili Crnog labuda (Black Swan) koji potpuno narušava gospodarske tokove uzrokujući krizu i teške socijalne učinke. Na samom početku epidemije, prije nego što je prerasla u pandemiju, izgledalo je u gospodarstvu kao kratkoročni šok pada potražnje koji će rezultirati brzim, tzv. V-oporavkom, no s ubrzanim geografskim širenjem i produženim vremenskim trajanjem (stručne procjene govore o mjesecima), posljedice koje će koronavirus ostaviti na ekonomije, zbog zamrzavanja aktivnosti čitavog niza sektora i ograničenja kretanja ljudi i dobara, dovest će ne samo do neminovne recesije već može u pojedinim zemljama prerasti u depresiju (a u ekstremnoj situaciji i do katastrofe).

Projekcije pada BDP-a u drugom kvartalu 2020. su do minus 20% u eurozoni te između minus 10 i 15% u SAD-u. Na godišnjoj razini se predviđa pad BDP-a u SAD-u od 1% do čak 6%. Doduše, projekcije također tvrde da će se već u trećem kvartalu ekonomije znatno oporaviti, no te projekcije počivaju na ekstrapolaciji prethodnih trendova – drugim riječima predviđaju budućnost na temelju trendova iz prošlosti – i nisu nužno najtočnije. Slične takve projekcije na temelju ekstrapolacije prethodnih trendova su davane u trećem i četvrtom kvartalu 2008., i potpuno su promašile dubinu tadašnje krize u svojim prognozama. Osim toga, kineska ekonomija daje dobar primjer. U Kini je širenje virusa zaustavljeno, karantene su uglavnom ukinute i život će se polako vraćati u normalu u idućih par mjeseci. Ali Shaghai burzovni indeks i dalje pada zbog posljedica zaustavljanja dijela trgovine u ostatku svijeta. Povratna sprega zahvatit će i Kinu gdje se također predviđa optimistična revizija rasta na 2% ove godine (što je za kineski prosjek rasta od 10% u prošla dva desetljeća strahovito usporavanje).

Ograničenja antikriznog djelovanja

Na prvi pogled bankarski sektor danas je, za razliku od 2008., puno otporniji i jako dobro kapitaliziran, što bi značilo da u situaciji pada potrošnje i pada proizvodnje jeftini krediti na tržištu mogu relativno brzo stvari vraćati u normalu. Slični kratkoročni šokovi u prošlosti (dot-com mjehur ili krah burze 1987.) rezultirali su brzim oporavcima jer nije uništen strukturalni dio ekonomije. Ipak, u slučaju ove pandemije situacija je znatno drugačija. Prvo, prostor za reakciju monetarne politike je zbog posljedica krize 2008. značajno sužen. Kamate su već niske, a količina novca stvorenog od američkog Fed-a ili ECB-a 3 do 4 puta je veća nego prije krize 2008. Uostalom, veliki dio prenapuhanog rasta burzovnih indeksa tokom posljednjeg desetljeća izravna je posljedica ovog mjehura na tržištu novca, zbog kojeg su neki ekonomisti predviđali krizu baš 2020. S jedne strane to znači da novca u bankarskom sustavu ima dovoljno, što bi trebalo olakšati kreditiranje tokom recesije, ali s druge strane pitanje je koliko će i to biti onemogućeno naprosto velikim brojem firmi koje će se naći u krizi likvidnosti i potražnji za kratkoročnim kreditiranjem.

Dolazimo tako do drugog razloga manjka optimizma: krize likvidnosti. Tokom krize 2008. veliki problem bio je pad svjetske trgovine dobara od oko 20%. U prva dva kvartala 2020. bi taj pad mogao biti čak i veći (još nema procjena o razmjeru pada trgovine, tek očekivanja WTO-a o nastavku trenda pada), što ostavlja posljedice na veliki broj firmi koje će biti prisiljene radikalno rezati troškove kroz otkaze da opstanu ili će i same bankrotirati. Ako je trgovina zaustavljena i nema prometa, firmama izostaje priljev novca, novčani tok se zamrzava i javlja se problem likvidnosti. Bez priljeva novca ne mogu plaćati svoje obveze: dobavljače, plaće, račune ili poreze. Za one koji ne razumiju pojam novčani tok, on nije isto što i prihodi i rashodi. Prihodi i rashodi su računovodstvene kategorije, dok je novčani tok realna kategorija koja vam pokazuje koliko imate sredstava na bankovnom računu iz kojih mjesečno plaćate dobavljače, zaposlenike, struju, državne namete i slično. Možete imati milijunske prihode tokom godine, ali od mjeseca do mjeseca novčani priljevi od poslova koje ste naplatili vam omogućuju da firma opstaje, da uredno podmiruje svoje obveze. Ovo je važno za razumjeti laicima, birokratima i političarima koji obično ne shvaćaju kako je moguće da neka firma koja ima npr. 100 milijuna kuna godišnjih prihoda, a istovremeno nema dovoljno priljeva novca za pokrivanje tromjesečnih troškova. Bez priljeva novca tokom tri mjeseca takva firma se gasi. Upravo zato je primjerice Agrokor bio veliki problem hrvatske ekonomije – bio je generator nelikvidnosti jer zbog svog politički omogućenog monopsonskog statusa nije plaćao svoje obveze, što je veliki broj njegovih dobavljača dovodilo u probleme likvidnosti i nemogućnosti održavanja tekućeg poslovanja, bez obzira na prihode koje su imali.

Prema anketi pola hrvatskih firmi krizu može izdržati samo mjesec dana

U novootvorenoj grupi na Facebooku, Inicijativa "Glas Poduzetnika" koja je dala prijedloge vlastitih mjera na temelju mišljenja preko 5000 članova koja je grupa skupila u samo jedan dan, napravljena je mini anketa s pitanjem koliko dugo hrvatske male i srednje firme mogu izdržati s postojećim novčanim rezervama. Od onih koji su odgovorili (nije svakako reprezentativan uzorak, ali je indikativan rezultat), 47% ih može izdržati tek mjesec dana, a 45% tek 3 mjeseca. Drugim riječima, preko 90% malih i srednjih firmi u tom uzorku nema dovoljno likvidnosti da preživi jedno tromjesečje blokade. Njihovi ishodi su katastrofalni: zatvaranje firme i otkazi zaposlenicima.

Treći problem su posljedice na financijska tržišta i međuvalutarne odnose. Na burzama padaju svi oblici imovine, od cijena nafte i dionica (očekivano), do obveznica, pa čak i cijena zlata (točnije futures ugovora zlata). U običnoj krizi investitori izlaze iz dionica i ulaze u obveznice ili ako je situacija osobito problematična u zlato i sigurne valute poput švicarskog franka. Ovoga puta to se ne događa jer ljudi povlače svoje pozicije u dionicama, obveznicama i zlatu i pretvaraju ih u tekuću likvidnost, odnosno u gotovinu. Razlog je jednostavan: panično očekivanje da će u situaciji opće karantene novac u gotovini biti posebno važan. Drugim riječima, pozicija u zlatu vam ne vrijedi puno ako je ne možete brzo pretvoriti u novac.

Što ako se slučaj Franak pretvori u slučaj Euro?

Pozicije u obveznicama su pak dodatno narušene najavama vlada o velikim paketima stimulusa i novim zaduživanjima. Razlog tome su još uvijek nestabilne fiskalne pozicije brojnih država kao posljedice oporavka od 2008. Tadašnji stimulusi i spašavanja banaka opteretili su javne financije dugovima koji su i dalje visoki (SAD ima preko 100% duga u BDP-u, UK je na 85%, Francuska na 95%, Italija na 135%, a Grčka na 180%; Hrvatska je na 75%, što je gotovo dvostruko više od situacije prije prošle krize, što znači da nema previše prostora za novi rast duga). Zbog takve situacije i uloga fiskalne politike bit će znatno limitirana, iako nužna.

Upravo zbog ovih posljedica centralne banke pokreću inicijative za kupovinom državnih obveznica, što je u normalnim uvjetima problematično jer ima deprecijacijski učinak na tečaj, no u kriznim uvjetima će biti nužno. HNB pak grčevito brani tečaj kune deviznim rezervama koji unatoč tome raste u odnosu na euro (i trenutno je na 7,6). Problem za domaću ekonomiju je sličan onome sa švicarskim frankom: kada kuna jako izgubi vrijednost u odnosu na euro rastu troškovi otplata kredita. Ako se slučaj Franak pretvori u slučaj Euro, situacija za dužnike u državi će se naglo pogoršati.

Suzbijanje pandemije ili sprječavanje ekonomske katastrofe

Poseban problem je dilema izbora između dva cilja: suzbijanje pandemije i sprečavanje ekonomske katastrofe, što za političare čini Faustovsku dilemu. Nijedan scenarij ne uključuje istovremeno ostvarenje oba cilja. Ako se olakšaju restriktivne mjere sprečavanja pandemije da se ne ugrozi ekonomija, smrtnost će se dramatično povećati, pojačavat će se kritike i javni pritisci na vlade da pooštre zdravstvene mjere i ograniče kretanje i aktivnosti građana u svrhu zaštite života (kao u Italiji ili kao što je recentno istraživanje Imperial Collegea upućivalo na posljedice u UK-u i SAD-u). Ako se restriktivne mjere kretanja i aktivnosti produže s početnih mjesec dana na tri ili, po zlogukim prognozama, na šest do dvanaest mjeseci, ekonomije će krahirati, dramatično će narasti nezaposlenost i siromaštvo, rastu rizici socijalnih nemira i dezintegracije društva u kaos.